Pred Višim sudom u Podgorici nastavljeno je suđenje Zoranu Gašoviću, saslušanjem tri svjedoka. Gašović je optužen za zločin protiv čovječnosti 1992. godine u Hadžićima (BiH).

Svjedočile su dvije predstavnice oštećenih porodica, koje su govorile o saznanjima o stradanju svojih najbližih, kao i jedan svjedok-oštećeni. U skladu sa pravilima postupka, oštećeni imaju prvenstvo u davanju iskaza, kako bi nakon toga mogli da prate suđenje iz publike i postavljaju pitanja ostalim svjedocima.

Azra Smajić, ćerka nestalog Nijaza Čika, kazala je da je došla na suđenje u Podgorici kako bi konačno saznala gdje se nalaze posmrtni ostaci njenih najmilijih, „da ih pokopamo i da njihove duše nađu smiraj“. Istakla je da se ne sjeća tačnog datuma, ali da je njen otac odveden iz porodične kuće u Hadžićima u maju 1992. godine. Navela je da porodica dugo nije imala nikakve informacije o njegovoj sudbini, sve dok od sada pokojnog strica Fadila Čika nijesu čuli da ga je vidio u Garaži u kojoj su držani zarobljenici. „Nije ga odmah prepoznao, dok mu moj otac nije rekao: ‘Amidža, to sam ja, Nijaz.’ Toliko je bio pretučen“, ispričala je Smajić. Prema njenim riječima, kasnije su saznali da je Nijaz bio zatočen i u objektima u Kuli i Lukavici. Dodala je da je i njen stric bio tamo, ali da nikada nije želio da govori o tome ko je mučio njenog oca, vjerovatno kako bi zaštitio porodicu.

Svjedokinja Amra Halvadžija, ćerka i sestra ubijenih Adila i Edina Kadrića, navela je da su njen otac i brat nestali u Hadžićima nakon što su odvedeni iz porodične kuće. Istakla je da je bila prisutna kada su njenog oca odveli nepoznati ljudi. „Moja posljednja uspomena na oca je kako ga, sa rukama podignutim uvis, odvode niz dvorište“, kazala je.

Navela je da je njen brat Edin prvo odveden u Garažu, gdje je proveo jedan dan, nakon čega je vraćen u kućni pritvor. Tokom boravka u Garaži vidio je oca u izuzetno teškom stanju. „Bio je pretučen, gladan, krvav, sav u modricama“, prenijela je svjedokinja. Tokom Edinovog kućnog pritvora, u kuću su dolazila različita lica, među kojima je, kako je navela, bio i okrivljeni Gašović, ali nije znala o čemu su razgovarali.

Kako joj je majka nedavno preminula, svjedokinja je predložila da se u nastavku postupka pročita i njena izjava, ističući da je ona imala detaljnija saznanja. Objasnila je da će u svom iskazu iznijeti i ono što je čula od nje, jer u jednom periodu nije bila u Hadžićima.

Prema tim saznanjima, kako je navela, Gašović je njenog brata iz kućnog pritvora odveo u Garažu gdje su bila i druga privedena lica, nakon čega su prebačeni u Sportsku dvoranu, a zatim u objekat Kula na Ilidži. Rekla je i da je grupa od 46 ljudi potom odvedena u Lukavicu, gdje su, prema svjedočenjima razmijenjenih zarobljenika, bili izloženi teškoj torturi. „Čuli su se krici i jauci, a kasnije je pronađena hrpa odjeće, što ukazuje da su ih skidali nage kako bi prikrili tragove “, navela je. Dodala je da se toj grupi od tada gubi svaki trag.

Branilac okrivljenog, advokat Danilo Mićović u cjelosti je prigovorio ovom dijelu iskaza, navodeći da je instruiran i usmjeren na otežavanje položaja Zorana Gašovića, posebno jer ga svjedokinja ranije nije pominjala. Ona je na to reagovala navodeći da je pred Tužilaštvom BiH govorila isključivo o neposrednim saznanjima, dok je pred sudom iznijela i ono što je čula od majke, zbog čega je i predložila čitanje njene izjave kao dokaza.

Advokat odbrane Danilo Mićović ponovo je predložio da se čitav postupak audio-vizuelno snima, iako je Sud takav predlog ranije odbio.

Svjedok Nihad Bećirović izjavio je da poznaje okrivljenog Zorana Gašovića od ranije, još iz mladosti, navodeći da su se družili, zajedno kupali na rijeci. Ispričao je da je u maju 1992. godine napustio Ilidžu i otišao u porodičnu kuću u Brezi, gdje ga je, kako tvrdi, posjetio okrivljeni i tražio od njega oružje. „Rekao sam da nemam, da tu ne živim. Tada mi je udario šamar da priznam gdje je puška. To je sav kontakt koji smo imali“, naveo je svjedok. Što se tiče postupanja prema drugima, izjavio je da ne zna da li je okrivljeni Gašović učestvovao u saslušanjima, zatvaranjima, prebacivanjima i prinudnim preseljenjima zatvorenika.

Prema optužnici, Gašović se tereti da je od maja do kraja juna 1992. godine učestvovao u ubistvima, porobljavanju, prinudnom preseljavanju, protivpravnom zatvaranju, mučenju i ispitivanju civila u objektima „Garaža“ i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. Tereti se i da je sačinio spisak pritvorenika na kojem je 49 imena zaokružio crvenom olovkom, nakon čega je 23. juna 1992. godine 48 osoba odvedeno na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestale.

Nastavak suđenja zakazan je za 27. maj.