Raspad Savezne Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) tokom devedesetih godina prošlog vijeka nije morao da bude krvav i od suštinske je važnosti da na vrijeme naučimo da konflikte rješavamo bez sukoba i da učimo iz grešaka, poručeno je tokom trećeg susreta „Kafa sa sjećanjem“, koji je u maju u Mojkovcu organizovala NVO Akcija za ljudska prava.

Učenici Srednje mješovite škole „Vuksan Đukić“, koji su prisustvovali događaju, priznali su da su malo znali o tom burnom periodu. Nisu bili upoznati o napadu na Dubrovnik 1991. godine i o ratovima devedesetih na tlu bivše Jugoslavije. Kazali su i da ne znaju ni kako je došlo do raspada te zemlje.

Saopštili su da na časovima istorije površno obrađuju dešavanja tokom devedesetih godina ili o tome ni ne uče. Neki od đaka su saopštili da se obavještavaju putem društvenih mreža (Tik-toka) i da su tamo “naučili” da sumnjaju da je počinjen i genocid u Srebrenici.

Istoričar Miloš Vukanović je objasnio da je važno razumjeti, na osnovu istorijskih činjenica, kako i zašto je došlo do toga da građani koji su živjeli u duhu bratstva i jedinstva odjednom krenu u rat protiv svojih najbližih susjeda.

To su 1991. učinili crnogorski vojnici kada su, kao pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA), krenuli u napad na Dubrovnik.

„Rođen sam u Jugoslaviji. Bio sam mali kada se raspala, ali sam odrastao uz priče da je to bilo lijepo vrijeme i uređeno društvo. Onda sam saznao da se devedesetih ta država nije mirno raspala. Dok se Evropa ujedinjavala, mi smo se dijelili, cijepali, sukobljavali i nazadovali, da bismo nakon deset godina došli u situaciju da kaskamo za većim dijelom Evrope”, ispričao je Vukanović.

Ko je odgovoran za sukobe?

Tokom razgovora učenicima je dodatno objašnjen i istorijski kontekst raspada SFRJ. Istaknuto je da su tri nekadašnje jugoslovenske republike, Slovenija, Hrvatska i Makedonija, u skladu sa tada važećim ustavnim okvirom, održale referendume o nezavisnosti – Slovenija prva, 23. decembra 1990. godine, Hrvatska u maju 1991, a Makedonija početkom septembra 1991. godine. Na tim referendumima većina građana izjasnila se za samostalnost, nakon čega su ove republike i proglasile nezavisnost.

Objašnjeno je i da je rat u Sloveniji vođen jer je Jugoslovenska narodna armija (JNA) željela da spriječi nezavisnost te republike. Taj prvi rat na prostorima bivše Jugoslavije je trajao deset dana u junu 1991. Završen je povlačenjem JNA iz te republike prije početka rata u Hrvatskoj, koji se rasplamsavao tokom ljeta dok je međunarodna zajednica pokušavala da pronađe miran model razlaza.

Učenicima je objašnjeno da je u Hrvatskoj, paralelno sa procesom osamostaljenja, dio hrvatskih Srba uz podršku vlasti u Beogradu pokrenuo pobunu protiv hrvatskih republičkih vlasti, koja je tokom 1991. godine prerasla u otvoreni oružani sukob. U tom sukobu se JNA svrstala na stranu pobunjenih Srba i uključila u ratne operacije na teritoriji Hrvatske.

U tome je učestvovala i Crna Gora, kroz mobilizaciju svojih građana. Tokom ljeta 1991. u Crnoj Gori je sprovođena mobilizacija rezervnog sastava JNA, uz snažnu ratnu propagandu u medijima.

Napad JNA na Konavle, dubrovački region i Dubrovnik počeo je 1. oktobra 1991. sa teritorije Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Cilj JNA, kojom je komandovano iz Beograda, bio je da spriječi nezavisnost Hrvatske, tako što će zauzeti njenu teritoriju. Crna Gora je podržavala tu politiku i mobilizaciju svojih građana u redove JNA za napad na hrvatsku teritoriju. U toj ratnoj operaciji učestvovalo je preko 7.000 mobilisanih građana Crne Gore.

Prva asocijacija na rat za mojkovačke srednjoškolce su žrtve.

Spoznavši koliko ih je bilo samo na dubrovačkom ratištu, interesovala ih je odgovornost tadašnjih aktera za sukobe.

„Šta je danas u Crnoj Gori potisnuto – odgovornost tadašnjeg političkog ili vojnog vrha? – pitali su učenici.

O odgovornosti političara je govorio Vukanović.

„Zašto je meni važna politička odgovornost? Da znam ko nas je i zbog čega poslao tamo, ali još važnije koje su nas ideje poslale da ratujemo. Da analiziramo ko je te momke okupio i s kojim ciljevima ih poslao, kako nam se to nikada više ne bi ponovilo“, poručio je istoričar.

Učenike je, osim odgovornosti sistema, zanimala i uloga građana tokom devedesetih.

„Gdje počinje odgovornost tih ljudi, u ćutanju pojedinaca ili u podršci koju su obični ljudi pružali ratu?“, upitao je jedan od učenika.

Na odgovornost zbog ćutanja ukazali su i Miloš Vukanović i Ervina Dabižinović, psihološkinja i koordinatorka Centra za žensko i mirovno obrazovanje – ANIMA.

„Odgovorni smo jer nismo dovoljno uradili da se to spriječi i ta odgovornost sljeduje veći broj ljudi“, poručila je ona.

„Neki ljudi pružaju otpor, neki samo posmatraju, a mnogi ne čine ništa, iz straha za sebe i svoju porodicu. Upravo je to pitanje odgovornosti“, kazao je Vukanović.

Da je, pak, u Crnoj Gori postojao neko ko je dizao glas protiv rata, podsjetila je izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava Gorjanc-Prelević.

Ukazala je na ulogu crnogorskog antiratnog pokreta.

„Bilo je više hiljada ljudi koji su bili protiv rata i pokušavali da ga spriječe. Dakle, nijesmo svi bili u zabludi. Na antiratnim skupovima na Cetinju se pjevalo: ‘Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče’. To je bio Liberalni savez koji se zalagao za samostalnu i nezavisnu Crnu Goru kakva je danas… Ali bili su velika manjina, jer nije bilo uslova da se njihov glas čuje“, dodala je Gorjanc-Prelević i poručila učenicima da obrate pažnju i saslušaju svakoga.

„Savjetujem vam da uvijek saslušate i onaj glas koji je drugačiji od većine u vašem okruženju. Istorija nas uči da su ogromne grupe ljudi bile u zabludi i pravile greške jer nijesu slušale manjinu“, poručila je direktorica HRA.

„Dugo je postojala predstava da smo svi išli na Dubrovnik i da su svi podržavali rat, ali danas znamo da to nije bila istina“, zaključio je Vukanović.

Sindrom „žabe u ključaloj vodi“

„Mnogo puta se u istoriji dogodilo da su ljudi krenuli u rat zbog pogrešnih informacija, a upravo one su dovele do napada na Dubrovnik koji je bio velika istorijska greška“, istakla je izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

„Propaganda služi da podgrije emocije. Da stvori strah, da stvori mržnju koja lako ljude odvede u rat… Ratnohuškačka retorika tvrdila je da se Hrvati spremaju da nas napadnu, a oni su se pogrdno nazivali ustašama i zengama, odnosno hrvatskim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Cilj je bio da se obnovi strah od negativaca iz Drugog svjetskog rata i da se on pretvori u mržnju koja bi opravdala napad koji je trebalo da uslijedi”, kazala je ona.

Istoričar Miloš Vukanović podsjeća da je crnogorska javnost „trovana“, polako uvođena u sukob  i da je sve kulminiralo pričom o „ustašama koje kreću na Crnu Goru“.

„Jedinstvena medijska kampanja i manipulacija je bila toliko jaka. Pola godine se slušala priča o onima koji su nam do skoro bili braća, da su sad odjednom ustaše“.

Na kraju je narod doživio sudbinu „žabe u ključaloj vodi“, kaže Ervina Dabižinović.

„Kad stavite žabu u vrelu vodu, ona iskoči, ali kad stavite žabu u hladnu vodu i polako je grijete, ona se skuva a da uopšte ne shvati da se skuvala. Ugiba, a da ne zna uopšte da se to dešava… Postojao je narativ koji se dugo gradio“, kazala je Dabižinovićeva.

„Nije do napada došlo odjednom, nego se žaba kuvala dugo. Cijelo društvo se kuvalo u školama, na fakultetima, na ulicama, u kasarnama, u kafićima. Društvo se kuvalo prije nego što se krenulo na Dubrovnik.”

„Mi smo ovdje da pričamo sa vama da probate da primijetite kada neko kuva vašu generaciju“, poručio je Vukanović đacima.

Onaj koji priznaje da je podlegao propagandi devedesetih i da je zbog nje krenuo u rat, je advokat Budislav Minić. Priznaje da je povjerovao u „vijesti“ koje su plasirane, kao što je ona da Hrvati “prave ogrlice od prstića srpske djece”, a da je onda, po dolasku na dubrovačko ratište, shvatio šta se tamo dešava.

„Tamo sam vidio patnje mladih roditelja i djece. Vidio sam strah od divljaštva, od pljačke JNA, od odnošenja svega što se moglo odnijeti. To je neizbrisivo“, kazao je Minić.

„Jedino me čini mirnim činjenica da nisam bio u neprilici da ispalim metak na bilo koga. Za to vrijeme je moja majka, a ja jedinac, svako veče patila jer je na dnevniku TVCG slušala kako nas hrvatska artiljerija gađa, iako to nije bila istina“, kaže ratni veteran.

Minić je podijelio i iskustvo susreta sa jednom porodicom iz zaleđa Dubrovnika, koje mu je, kako kaže, obilježilo život. Riječ je o mladom pomorcu, njegovoj supruzi i dvoje djece, sa kojima je tokom boravka na ratištu ostvario blizak odnos.

„Supruga je bila strastveni pušač i mjesecima nije imala cigarete. Savijala je travu i lišće da bi pušila. Redovno sam uzimao cigarete iz sledovanja i nosio ih toj ženi“, prisjetio se Minić.

Pred njegov odlazak sa ratišta, domaćin je, kaže, zamolio suprugu da donese flašu viskija koju su čuvali „za dan kada prežive rat“. „Rekao je da želi da to popije sa čovjekom koji im je tada pomagao. U suzama smo nazdravili“, kazao je Minić.

Dabižinovićeva je ocijenila da upravo takvi trenuci pokazuju kako se, uprkos ratnim okolnostima, ljudi mogu prepoznati kroz empatiju i patnju druge osobe.

„Počinitelj i žrtva mogu se naći u jednoj tački – onda kada vidimo čovjeka preko puta sebe i povjerujemo u njegovu patnju“, poručila je ona.

Neophodno je suočavanje sa prošlošću i učenje o njoj

Glavna poruka upućena mojkovačkim srednjoškolcima tokom Kafe sa sjećanjem je bila da do rata nije moralo da dođe i da je mogao da bude izbjegnut. 

„Suština je naučiti na vrijeme da se konflikti rješavaju bez sukoba, da se rješavaju bez nasilja… Raspad Jugoslavije nije morao da bude krvav. Nije moralo da strada više od 110 hiljada ljudi, na desetine hiljada mladih“, kazala je Gorjanc-Prelević.

Budislav Minić kao problem na prostorima bivše Jugoslavije vidi činjenicu da „nijedan narod nije spreman da vidi sebe u ogledalu“.

„Nije spreman kritički da kaže šta su nam naše elite, koje smo dovodili na vlast, uradile.“

Ervina Dabižinović govori i o neophodnosti da se svi narodi saglase oko nepobitnih činjenica.

„Mora postojati uređeni sistem činjenica oko kojih se svi slažemo. Tamo gdje se ne slažemo, tamo će svako imati svoju istinu i onda smo nadrljali kao što smo nadrljali“, upozorava psihološkinja.

Nesaglasju doprinose i propusti u obrazovnim sistemima. U Crnoj Gori  postoji „rupa“ kada su u pitanju devedesete, konstatuje Miloš Vukanović.

„Umjesto da o tome učite u školama mi i dalje moramo na ovakvim radionicama da pričamo. Da li je moguće da su to toliko ključne teme u našem društvu, a ne učite o njima?“, pita Vukanović.

Da bi se propusti ispravili i da bi se društva suočila s prošlošću, HRA se, zajedno sa organizacijama u Hrvatskoj, zalaže „da svako počisti svoje dvorište“, sa čim se saglasila i Dabižinovićeva.

„Mislim da smo mi svi zajedno u opasnosti jer moramo znati što smo napravili nekome. Iako znamo što su neki nešto napravili nama, moramo znati što smo mi napravili drugima“, kazala je ona.

S tim u vezi je i ideja da se u nekadašnjem logoru Morinj, na primorju Crne Gore, oformi tzv. mirovni centar.

„Centar u koji bi mogli da dolaze đaci i iz Hrvatske i Crne Gore. Da se upoznaju, da se druže i da tako stvaraju region mira“, poručila je za kraj Gorjanc-Prelević.

Kroz aktivnosti Kafa sa sjećanjem mladima je ponuđen prostor da, kroz razgovor sa učesnicima ratnih događaja, istoričarima i psiholozima, bolje razumiju ratove devedesetih i posljedice koje su ostavili na društva regiona. Poseban fokus stavlja se na teme o kojima u formalnom obrazovanju i dalje uče veoma malo — od propagande i političke odgovornosti do ljudskih gubitaka, otpora ratu i primjera solidarnosti i humanosti.

Cilj ovih susreta je da podstaknu kritičko promišljanje kod mladih i ohrabre ih da prepoznaju manipulacije, nacionalističke narative i govor mržnje, kako bi gradili društvo zasnovano na odgovornosti, povjerenju i međusobnom uvažavanju, ali i doprinijeli trajnom miru i boljem razumijevanju u regionu.

Aktivnost „Kafa sa sjećanjem” organizovana je u okviru projekta „Zajedno do trajnog mira kroz obrazovanje, dijalog i memorijalizaciju”, koji sprovodi Akcija za ljudska prava. Projekat se realizuje uz podršku regionalne incijative „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, koju finansira Evropska unija a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj ovog saopštenja i stavovi iznešeni tokom ovog događaja pripadaju autorima i govornicima i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a, niti se mogu smatrati njihovim zvaničnim stavovima.