Danas je pred Višim sudom u Podgorici nastavljeno suđenje Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti 1992. godine u Hadžićima (BiH), saslušavanjem tri svjedoka.

Kao i na prethodnom ročištu, svjedočili su predstavnici oštećenih porodica, koji su govorili o onome što su saznali od drugih o stradanju svojih najbližih. Oštećeni imaju prvenstvo u davanju iskaza da bi nakon toga mogli da prate suđenje iz publike i postavljaju pitanja ostalim svjedocima.

Sud još nije razmatrao ranije zahtjeve i branioca okrivljenog, Danila Mićovića, i punomoćnika oštećene Feride Nišić, Dalibora Tomovića, da se suđenja audio-vizuelno snimaju, kao ni druge predloge advokata Tomovića, da se svjedoci iz BiH saslušavaju putem video-linka, i da se obezbijedi rezervni branilac u slučaju da Mićović bude spriječen da prisustvuje suđenjima.

Svjedok Nermin Musić je naveo da je imao oko 15 godina kada su počela ratna dešavanja 1992. godine. Zbog napada na selo njegova porodica je na nekoliko dana otišla u Suhodol, dok je otac Adil ostao da čuva kuću. Prva saznanja o njegovom zarobljavanju dobio je od strica Dž. M, kojem je to prenio I. M. Od kasnije razmijenjenih zarobljenika saznao je da je oko 260–280 ljudi iz Hadžića odvedeno u Lukavicu. Prema njihovim riječima, napravljen je spisak od 46 osoba, među kojima je bio i njegov otac. Srpski vojnici su ih prozivali i odvodili u drugu prostoriju. Tokom noći čula se vriska, a ujutro su viđene krvave prostorije i kaiševi na stolu uz riječi: „Uzmite slobodno te kaiševe, ovima više neće trebati“. O tome su mu govorili H. M. i M. M.

Svjedok Almin Bašić je naveo da je prve informacije o ocu dobio 23. juna 1992. godine, kada je njegov tetak F. H. oslobođen iz zarobljeništva – “njega je Gašović prodao za 3.000 njemačkih maraka preko seljaka i ustaša, koji su ga predali nama”. Tada mu je ispričao da je njegovog oca Aliju Bašića priveo Zoran Gašović i nagovijestio mu da će biti ubijen. Njegov otac je poznavao Gašovića iz preduzeća u kojem su obojica radili prije rata, otac je bio pravnik, a Gašović bagerista. Prema njegovim saznanjima, 284 zarobljenika je prebačeno u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“, dok je njegov otac ostao u Sportskom centru. Zarobljenike su prevozili N. J. i Gašović, koji su imali spisak sa 48 zaokruženih imena, od kojih je na kraju izdvojeno 46 osoba. Oni su pretučeni i odvedeni, dok su preostali logoraši vidjeli krvave zidove i čuli jauke tokom noći. Svjedoči dalje da je na razne načine pokušavao i da razmjeni oca i da sazna gdje je i šta se sa njim dešava. “U avgustu 1993. godine sam od jedne zatvorenice – Dž.K. čuo da je u noći 26. juna 1992. godine ispred Garaže došao kombi, parkirao se ispred, čulo se otključavanje metalnih vrata i tada je moj otac rekao “dolaze po mene”. Tada su u objekat ušli Gašović i D. ili G. P. i izveli mog oca, Aliju Kovačevića i Ramiza Hrgića ispred objekta kada su ih pretukli nogama, rukama, palicama i oružjem. To su mi potvrdile i Z.Š. kao i dvije osobe koje imaju status zaštićenog svjedoka. Rekle su mi i da je moj otac molio “Zorane nemoj, šta sam ti uradio”. Tokom ekshumacije je, kako je naveo, utvrđeno da su njegovom ocu bile smrskane lobanja, vilica i rebra.

Svjedok Selver Kahrica, sin Vezira Kahrice, naveo je da je u maju 1992. pobjegao na Igman, dok su njegovi roditelji ostali u Hadžićima. Tamo je saznao da se civili hapse i odvode u logore, među njima i njegov otac. Početkom jula 1992. u Pazariću je od razmijenjenih zarobljenika saznao da je njegov otac prvo odveden u Sportsku dvoranu u Hadžićima, a zatim u objekat „Garaža“. Njegova majka, koja je bila prisutna prilikom odvođenja i kasnije razmijenjena, ispričala mu je da su pred njihovu kuću došli srpski vojnici, među kojima i Zoran Gašović i V. P, tražili ključeve njihovog vozila Golf II i zapalili kuću, ali je ona uspjela ugasiti vatru. Oca su odveli, a nakratko ga vratili da uzme jaknu sa novcem, nakon čega je ponovo odveden i više ga nisu vidjeli. Od M. M. i Ć. R. saznao je da su zarobljenici iz Hadžića prebačeni u zatvor Kula, a potom u kasarnu u Lukavici, gdje su prozivani sa spiska sa 48 zaokruženih imena, među kojima je bio i njegov otac, koji se od tada vodi kao nestao. Na pitanje specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić rekao je i da mu je majka pričala da ju je Gašović maltretirao i prislanjao joj pištolj na glavu, te da je u Hadžićima važio za osobu koja je ulijevala strah.

Odbrana je prigovorila iskazima svjedoka tvrdeći da su to „čaršijske priče“, da svjedoci nemaju neposredna saznanja, da su instruirani kako bi otežali položaj optuženog, i da je činjenica da je jedan svjedok sebi prepremio koncept za izlaganje dokaz toga da ih neko priprema.

Punomoćnik oštećenih Dalibor Tomović i specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić naveli su da su iskazi u bitnom isti kao ranije, te da je prirodno da svjedoci pred sudom govore detaljnije nego na prethodnim saslušanjima u policiji BiH.

Prema optužnici, Gašović se tereti da je od maja do kraja juna 1992. učestvovao u ubistvima, porobljavanju, prinudnom preseljavanju, protivpravnom zatvaranju, mučenju i ispitivanju civila u objektima „Garaža“ i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. Tereti se i da je sačinio spisak pritvorenika na kojem je 49 imena zaokružio crvenom olovkom, nakon čega je 23. juna 1992. godine 48 osoba odvedeno na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestale.

Specijalna tužiteljka u predmetu je Tanja Čolan Deretić, a vijećem predsjedava sudija Simo Rašović, uz članove vijeća Anu Delić i Dragana Babovića.

Naredno ročište zakazano je za srijedu, 18. mart.

Akcija za ljudska prava pruža podršku oštećenima u ovom postupku u saradnji sa Udruženjem za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića, uz podršku National Endowment for Democracy.