Pred Višim sudom u Podgorici u četvrtak je nastavljeno suđenje Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine u Hadžićima (BiH). Od trinaest pozvanih svjedoka iz BiH, na poziv se odazvalo deset, a saslušano je samo dvoje.

Prema optužnici, Gašović se, između ostalog, tereti i da je od maja do kraja juna 1992. učestvovao u nezakonitom zatvaranju, mučenju i ispitivanju civila u objektima Garaža i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. On je navodno sačinio spisak pritvorenika, na kojem je imena 49 njih zaokružio crvenom hemijskom olovkom, od kojih su onda 23. juna 1992. godine 48 odvedeni na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestali.

Svjedok oštećeni Nuh Hrnjić govorio je na suđenju o njegovom ocu Avdu, koji je, kako je naveo, bio zatočen u Garaži oko dvadeset dana. Istakao je da su tih 48 ljudi bili „dobri i ugledni građani opštine Hadžići“ i da se niko od njih nije vratio. Dodao je da je njegov otac bio prvi visokoobrazovani čovjek u opštini Hadžići i da je u trenutku zarobljavanja imao 71 godinu.

O Gašovićevoj ulozi, kako je rekao, zna iz iskaza preživjelih svjedoka.

Advokat odbrane, Danilo Mićović, pitao je svjedoka da li je on ili neko od članova njegove porodice tokom rata učestvovao u vojnim ili paravojnim formacijama, te u kojoj formaciji, u kom periodu i u kojem svojstvu. Specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić se usprotivila tom pitanju, navodeći da je Avdo Hrnjić bio civil i da su pitanja o drugim licima irelevantna.

Pošto je sud ipak dozvolio da se na to pitanje odgovori, svjedok je odbio da odgovori.

Druga po redu saslušana je oštećena Ferida Nišić, sestra nestalog Muje Musića, koja je detaljno opisala događaje iz maja i juna 1992. godine, uključujući ubistvo njihovog oca i rođaka, kao i zatočenje i zlostavljanje njenog brata.

“Moj brat Mujo bio je u zloglasnoj Garaži od 20. maja do 23. juna 1992. Tukli su ga svim i svačim. Živi svjedoci su mi rekli da mi ne mogu ni opisati kakvu je torturu pretrpio“, kazala je.

Navela je da je njen brat bio među 48 prozvanih sa spiska i da su im, prema riječima preživjelih, imena bila zaokružena crvenom olovkom.

Objasnila je da su tog 23. juna 1992. godine, njih 48, odvedeni iz Garaže u Lukavac, gdje su doživjeli golgotu. Do Lukavca, koji je udaljen oko 10 do 15 kilometara, vozili su ih 6–7 sati, jer su svako malo stajali kako bi ih tukli. “Ćebad su bila postavljena na prozorima autobusa kako ne bi vidjeli kuda ih vode.”

Svjedokinja je navela i da želi da pronađe posmrtne ostatke svog brata da ga dostojno sahrani.

Nišić je rekla da su joj preživjeli svjedoci potvrdili da je Gašović učestvovao u premlaćivanjima njenog brata.

Na pitanje odbrane od kada je njen brat bio u rezervnom sastavu milicije, odgovorila je da to ne zna i da se prije rata bavio limarskim poslovima.

Preostali svjedoci nisu saslušani jer je advokat Mićović naveo da ima druga, ranije zakazana ročišta u 14 i 15 časova.

Punomoćnik oštećenih, Dalibor Tomović, predložio je da se ubuduće svjedoci saslušavaju putem video-linka i da se odredi rezervni branilac kako bi se izbjegla odlaganja.

Mićović se tome usprotivio i u 14 časova napustio je sudnicu zbog drugih obaveza. Predsjednik sudskog vijeća ga je potom novčano kaznio u iznosu od 1.000 eura zbog napuštanja sudnice bez odobrenja suda.

Specijalna tužiteljka u ovom predmetu je Tanja Čolan Deretić, a sudskim vijećem predsjedava sudija Simo Rašović, uz članove vijeća, sudije Anu Delić i Dragana Babovića.

Naredno ročište glavne rasprave zakazano je za 9. mart.

Akcija za ljudska prava obezbjeđuje podršku oštećenima u ovom postupku u saradnji sa Udruženjem za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića, zahvaljujući podršci National Endowment for Democracy.