Pred Višim sudom u Podgorici je nastavljeno suđenje Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti 1992. godine u Hadžićima (BiH), saslušavanjem tri svjedoka.

Kao i na prethodnom ročištu, svjedočili su predstavnici oštećenih porodica, koji su govorili o onome što su saznali od drugih o stradanju svojih najbližih. Oštećeni imaju prvenstvo u davanju iskaza da bi nakon toga mogli da prate suđenje iz publike i postavljaju pitanja ostalim svjedocima.

Svjedok Admir Nizić je saopštio da su njegovog oca Fadila 14. juna 1992. godine odveli pripadnici srpske paravojne jedinice M. S, Đ. S. i drugi, zajedno s Osmanom Nizićem, Zejnilom Merdžanićem i Ramizom Nizićem. Naveo je da je M. S. pucao na njih iz automatske puške, kao i da su svi osim njegovog oca preminuli prilikom transporta ka Domu zdravlja u Hadžićima.

Njegov otac Fadil je potom prebačen u Sportsku dvoranu u Hadžićima, a onda u Lukavicu, gdje je prozvan i odveden, nakon čega mu se gubi svaki trag.

I ovaj svjedok je pozvao optuženog Zorana Gašovića da kaže ako zna gdje se nalaze tijela nestalih, na šta je optuženi izjavio da ne zna i da pred sudom i svjedocima daje riječ da ako od današnjeg dana pa nadalje dođe do neke informacije o ovim događajima, a potrudiće se, da će o tome obavjestiti i sud i članove porodica. “Uključiću sve svoje ljudske i materijalne resurse da dokažem da nisam učestvovao u ovim događajima”, naveo je Gašović.

Svjedok Adnan Musić je izjavio da se njegov otac Sakib i dalje vodi kao nestalo lice. Naveo je da je informacije o njegovom hapšenju dobio od R. K, koji mu je rekao da su njegovog oca uhapsili Zoran Gašović, D. P. i S. P, da su ga vezali bodljikavom žicom, iako su imali druga sredstva za vezivanje, i da su ga dodatno malterirali.

Prema saznanjima koja je dobio od preživjelih logoraša i prijatelja, njegov otac je iz Sportskog centra u Hadžićima zajedno s drugim zarobljenicima, prebačen u Lukavicu, u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“. Tamo je, kako je naveo, grupa od 46 zatvorenika izdvojena na osnovu spiska, ali mu nije poznato po kom kriterijumu. Ta grupa je potom odvedena autobusima, dok su ostali zatvorenici prebačeni u objekat Kula. Istakao je da je iz Hadžića u Lukavicu dovedeno više od 200 zarobljenika, te da prema izjavama svjedoka zna da je Gašović učestvovao u njihovom transportu. Naveo je da ne zna šta se dalje desilo sa izdvojenom grupom, čiji se članovi i danas vode kao nestali.

Advokat odbrane Danilo Mićović je ukazao da je svjedok u vrijeme događaja imao samo 11 i po godina, da nema neposredna saznanja, a da se presuda ne može zasnivati na posrednim informacijama.

Svjedok Hrnjić Kadir je izjavio da su on, njegov brat Enes i otac uhapšeni krajem maja ili početkom juna 1992. godine, od strane naoružanih vojnika, među kojima su bili D. K. i N.J.  Odvedeni su do zgrade Opštine Hadžići, gdje su ih razdovojili i od tada oca više nikada nije vidio. Kako je kasnije saznao, otac je bio u objektu koji je bio na nekih 200 m od garaže, u prostorijama nekadašnje teriotorijalne odbrane, dok su on i brat ostali u Opštini gdje su ih ispitivali. Njega su potom odveli u logor „Garaža“, koji je, kako je opisao, bio prostor veličine za jedno vozilo, ali je u njemu bilo oko 40 zatvorenika. Naveo je da su tamo uslovi bili izuzetno loši – bilo je zagušljivo i vruće, zatvorenici su bili prljavi i zapušteni, a nuždu su obavljali u boce.

Iz logora je izašao istog dana zahvaljujući S. P, kojeg je poznavao od ranije, koji ga je prepoznao i izveo iz objekta, a potom vozilom prebacio do kuće.

Svjedok je naveo da je Zoran Gašović dolazio na njegova vrata tražeći oružje, u periodu poslije izlaska iz logora, a prije nego što je sa porodicom napustio Hadžiće. Rekao je da ga je Gašović tjerao da više od pola sata traži oružje po koprivama, pri čemu se sav ispekao, nakon čega je pronašao zakopan pištolj i predao mu ga.

Nakon toga, S. P. je pomogao njemu i porodici da napuste Hadžiće i prebacio ih do linije razgraničenja.

Takođe je naveo da je kasnije, tokom 1993. godine, od M. P. saznao da su njegovog oca ubili Zoran Gašović i izvjesni K. u prostorijama Teritorijalne odbrane u Hadžićima.

Nakon toga, branilac okrivljenog, Danilo Mićović, podnio je krivičnu prijavu protiv svjedoka za davanje lažnog iskaza, zato što navodno nikada ranije nije pomenuo Gašovića kao nekoga ko je ubio njegovog oca, da je u prethodnom iskazu rekao samo da ga je “ubio od batina”, ali da se to razumije samo kao da ga je pretukao.

Svjedok je pojasnio da je tokom ekshumacije utvrđeno da je njegov otac imao slomljena sva rebra s lijeve strane, prelom kičme na četvrtom pršljenu, te da je, prema nalazu, smrtonosan bio udarac u predjelu srca. Naveo je da nema saznanja o načinu na koji je Gašović udarao njegovog oca, i da sve što govori zna od M.P.

Dodao je da se njegov brat Enes i dalje vodi kao nestao i da se nalazi u grupi od 46 nestalih iz Lukavice, za kojima se još uvijek traga.

Prema optužnici, Gašović se tereti da je od maja do kraja juna 1992. učestvovao u ubistvima, porobljavanju, prinudnom preseljavanju, protivpravnom zatvaranju, mučenju i ispitivanju civila u objektima „Garaža“ i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. Tereti se i da je sačinio spisak pritvorenika na kojem je 49 imena zaokružio crvenom olovkom, nakon čega je 23. juna 1992. godine 48 osoba odvedeno na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestale.

Naredno ročište zakazano je za 25. mart.