Danas je pred Višim sudom u Podgorici nastavljeno saslušavanje svjedoka na suđenju Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti 1992. godine u Hadžićima (BiH).

Ovoga puta, sud je smanjio broj svjedoka koje je odlučio da pozove na četiri, ali je do 15h, kada je branilac okrivljenog napustio suđenje, postigao da sasluša troje, iako ih je četvoro po drugi put doputovalo iz Bosne i Hercegovine. Branilac Danilo Mićović je ponovo kažnjen zbog samovoljnog napuštanja suđenja.

Kao i prošlog puta, svjedočili su predstavnici oštećenih porodica, koji su govorili o onome što su čuli od drugih o stradanju njihovih najbližih. Oštećeni imaju prvenstvo u davanju iskaza, da bi posle mogli da prate suđenje iz publike i postavljaju pitanja ostalim svjedocima.

Resul Kovačević je ispričao da su njegov otac Alija, Alija Bašić i Ramiz Hrgić odvedeni iz objekta „Garaža“ u Hadžićima u pravcu planine Igman i da su tamo ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni 1998. godine. Prema njegovim saznanjima, odvođenje i ubistvo izvršili su okrivljeni Zoran Gašović i izvjesni Pušara. Rekao je da je Pušara vjerovatno predložio gdje da ih povedu, jer je dobro poznavao teren, dok se Gašović nedugo prije rata doselio u Hadžiće. „To da su oni odvedeni potvrdila mi je pokojna majka koja je takođe bila zarobljena u Garaži. Isto mi je potvrdila i Z. Š, koja je to vidjela. Predložio bih da ona svjedoči o tome putem video linka, jer se radi o starijoj ženi“, rekao je Kovačević.

Kovačević je naveo da pretpostavlja koji je bio motiv za likvidaciju njegovog oca: „Dan ranije je ubijeno mojih deset stričevića. Oni su opkoljeni, pozvani da se predaju, a onda odvedeni i strijeljani. Moja dva brata su uspjela da pobjegnu. To je razlog zašto su moji roditelji privedeni. Ostalima su sve sinove poubijali. Ova dvojica su pobjegli i onda je krenula osveta prema našoj porodici.“

Svjedok je naveo i da je čuo da je okrivljeni Gašović pomagao da se leševi njegovih rođaka stave u hladnjaču, spale i zakopaju.

Iako ubistva rođaka i uklanjanje njihovih leševa nije predmet optužnice po kojoj se vodi postupak, sud je dozvolio pitanja vezana i za taj događaj, kao i, ponovo, pitanja branioca da li je i ovaj svjedok bio učesnik u ratu.

Branilac Mićović je insistirao na tome da iskaz svjedoka nije u skladu s iskazom koji je on prethodno dao u istrazi. Istakao je da svjedok iznosi posredna saznanja, da se na takvom njegovom iskazu ne može zasnovati presuda i zaključio da se radi „o školskom primjeru lažnog svjedočenja“. Specijalna tužiteljka Tanja Čolan-Deretić je rekla da je činjenica da je svjedok „šire pričao nego pred MUP-om BiH“, ali da je „legitimno da kod svjedoka dođe do razlike u kazivanju i da se onda o tome pita“. Ona je naglasila da „iznijeti stav odbrane o lažnom svjedočenju predstavlja samo zastrašivanje svjedoka i ništa drugo“.

Svjedokinja Advija Altoka je iznijela svoja saznanja o stradanju supruga Sakiba. Navela je da su njega, u njenom prisustvu, sa parkinga zgrade, odvela dva uniformisana vojnika, iako je bio civil. Od ljudi koji su naknadno bili razmijenjeni – posebno od M.M, Š. K. i A.B. je saznala da je njen suprug prebijan u Garaži, da je primao udarce u predijelu kičme i da je ona u jednom trenutku „krcnula“. „A.S. i A. D. su ga poslednji vidjeli u Lukavici, kada je odvedena grupa od 46 osoba, među kojima je bio i moj suprug. Oni su živi, i mogu svjedočiti o tome“, navela je svjedokinja. Dalje navodi i da je A.D. nakon njihovog odvođenja bio zadužen da očisti prostoriju u kojoj su se nalazili, jer su im rekli da prije kretanja ostave svoje kaiševe, patike, pertle „jer im više neće trebati“. Njen suprug se od tada vodi kao nestao.

Senija Musić, čiji se suprug Suad takođe nalazi u grupi od 46 nestalih, pitala je Gašovića da kaže gdje se nalaze tijela ubijenih „kako bi duše našle mir nakon toliko godina“. Gašović joj je odgovorio da ne zna. Ona je saopštila da je o dešavanjima u Garaži, Kuli i Lukavici čula 8 mjeseci nakon porobljavanja, jer je tada razmijenjen njen pokojni đever, koji joj je sve ispričao. Tada joj je rekao da je Gašović maltretirao sve u Garaži, i da ni njenog supruga nije poštedio. Svjedokinja navodi i da zna da su ih sve prozivali sa spiska u Kuli – svi su bili zaokruženi uključujući i njenog supruga.

Prema optužnici, Gašović se tereti i da je od maja do kraja juna 1992. učestvovao u ubistvima i vršio porobljavanja, prinudna preseljavanja, protivpravna zatvaranja, mučenja i ispitivanja civila u objektima Garaža i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici.

On je navodno sačinio spisak pritvorenika, na kojem je imena 49 njih zaokružio crvenom hemijskom olovkom, od kojih su onda 23. juna 1992. godine 48 odvedeni na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestali.

Specijalna tužiteljka u ovom predmetu je Tanja Čolan Deretić, a sudskim vijećem predsjedava sudija Simo Rašović, uz članove vijeća, sudije Anu Delić i Dragana Babovića.

Naredno ročište glavne rasprave zakazano je za petak 13. mart.

Akcija za ljudska prava obezbjeđuje podršku oštećenima u ovom postupku u saradnji sa Udruženjem za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića, zahvaljujući podršci National Endowment for Democracy.