9/12/2017 HRA POVODOM DANA LJUDSKIH PRAVA: PORUKE ŽRTAVA

Kategorija / Category: saopštenja

Sjutra je Dan ljudskih prava, vrijeme za podsjećanje na 69 godina od kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, čiji 1. član glasi:

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.”

Vrijeme za podsjećanje da ljudska prava nisu samo spisak lijepih želja, već prava koje je država dužna da obezbijedi svim ljudima na njenoj teritoriji.

Akcija za ljudska prava je zamolila neke od žrtava kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori da podijele njihove misli i osjećanja povodom sjutrašnjeg dana.

 


 

Rizo AlkovicRizo Alković, Crnogorac, Rom i Musliman, žrtva kršenja prava na zaštitu psiho-fizičkog integriteta i diskriminacije, na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava. Država nije zaštitila njega, suprugu i dvoje djece od rasističkih napada i prijetnji komšija. Alković se sa porodicom iselio u Belgiju.

“Ja ne znam da postoje ljudska prava u Crnoj Gori. Znam da postoje ljudi i NVO koje se bore za ljudska prava. Nikako se ne osjećam povodom Dana ljudskih prava jer znam da nisam usamljen, da ima mnogo ljudi koji su iste sudbine kao ja. Država je trebalo da uradi sve kontra od onoga što je radila da zaštiti moja prava. Nažalost sve što mi se dešavalo podržavali su MUP, tužilaštvo i sudije.

Šta ja dobijam ovom presudom u Strazburu? Ja sam deset godina bez adrese, oduzeli su mi stan i rad i dom, dva studenta sam morao da maknem s fakulteta, da bismo otišli da budemo bezbjedni.

Možda bih nešto dobio i ja i svi drugi ugroženi kada bi predsjednik Vlade razriješio dužnosti sve te ljude koji Crnu Goru bacaju na koljena i prikazuju kao jedan divljački i zaostali narod.”

 


 

Zdravko Cimbaljević, gej aktivista za ljudska prava, žrtva kršenja prava na zaštitu psiho-fizičkog integriteta, neistraženih prijetnji smrću, zbog čega je dobio azil u Kanadi:

“Želim da svim građanima i građankama Crne Gore poželim lijep dan ljudskih prava. Namjerno ne kažem “srećan”, jer kao što znamo, ovaj dan podsjeća koliko još posla imamo da ovaj dan učinimo zaista srećnim za sve nas. Spadam u one koji su morali da napuste našu državu zbog nepravednog i nehumanog odnosa državnog sistema. I na dan ljudskih prava, i skoro svaki put kad pomislim na Crnu Goru, prisjetim se mučnina koje su me protjerale. Osjećaj nepravde, osjećaj da u očima i policije i državnih tužilaca nijeste jednako vrijedan građanin. Svaki put kad bih stao u odbranu ljudskih prava, osjetio bih još veći pritisak, znajući šta sjutra donosi. Još veće razočarenje i od porodice, prijatelja i građana/ki koji su me prepoznavali na ulici. Samo zato što nijesam želio da lažem i krijem se. Država je pala na ispitu da zaštiti tada jedinog građanina koji se otvoreno borio za prava manjine i LGBTIQ zajednice čiji pripadnici i danas trpe nasilje, poniženja, prijetnje i nedovoljnu zaštitu države. Kanada je zemlja za primjer mnogim državama, posebno Crnoj Gori. Kanadski premijer se javno izvinio LGBTIQ zajednici zbog nepravde koju su doživljavali u prošlosti. Država je priznala da nije zaštitila svoje građane i građanke i zatražila oproštaj. Možda bi crnogorska vlada mogla da nauči iz ovog primjera i pripremi se za jedno istinsko izvinjenje.”

 


 

Izvor: screenshot (YouTube)

Izvor: screenshot (YouTube)

Tufik Softić, novinar istraživač, žrtva dva nedjelotvorno istražena napada, u skladu s odlukom Ustavnog suda:

“Zahvaljujući dvijema presudama, Osnovnog i Ustavnog suda, u kojima je država osuđena zbog nedjelotvorne istrage u mom slučaju, mogao bih reći kako ove godine Međunarodni dan ljudskih prava dočekujem sa malo više ličnog optimizma i vjere da su moguće promjene na bolje, makar one dolazile i vrlo sporo, kao što je to, kada se o meni radi, čitavih deset godina. Ujedno sam, međutim, i žalostan, zato što se osjećam kao da mi je neko ukrao tih deset godina života, i to u životnom periodu kada to znači mnogo više nego u mladosti. Osnovni sud u Podgorici i Ustavni sud Crne Gore jasno su kazali šta je trebalo država da radi. Država je kroz svoje institucije morala da vodi djelotvornu i efikasnu istragu i da do sada imamo u krivičnom smislu riješene slučajeve napada na mene, i onaj koji je kvalifikovan kao pokušaj ubistva i drugi koji se kvalifikuje kao izaivanje opšte opasnosti, a mislim da je to bio teroristički akt. Da su ti slučajevi krivično riješeni, imao bih miran život i to bi bila pravda. Ovako, tu je neka moralna i materijalna satisfakcija, i samo nada da će istraga za slučaj iz 2007. godine morati jednom opet da se otvori, da ova druga koja se još vodi neće biti zatvorena neuspješno i neće zastariti sljedeće godine. Sve to je u potpunosti promijenilo život i meni i mojoj porodici. Prošli smo sve i svašta za ovih deset godina. Stotinu puta sam poželio da se probudim na nekom drugom mjestu. Bojim se da svojoj djeci nisam na neki način odredio život i da mi jednog dana ne bude žao što nisam otišao negdje drugo sa čitavom porodicom, da ostatak života provedemo u miru i bez straha.”

 


 

Izvor: screenshot (YouTube)

Izvor: screenshot (YouTube)

Sejda Krdžalija, Bošnjakinja, majka 22-godišnjeg muzičara Sanina, stradalog u nekažnjenom ratnom zločinu “deportacije” muslimanskih izbjeglica iz Crne Gore njima neprijateljskoj vojsci bosanskih Srba:

“Tog maja 1992. godine pobjegli smo od ratne strahote puni nade da će nam naši susjedi u Crnoj Gori pružiti zaštitu. Umjesto toga, naši sinovi, muževi i braća su kao najveći zločinci hapšeni i deportovani u koncentracione logore iz kojih su se samo rijetki spasili. Nakon 13 dugih godina traganja uspjela sam naći posmrtne ostatke moga sina, dok druge majke nijesu ni do danas. Željela bih da se nikada i niko ne osjeti tako bespomoćno i poniženo kao ja tada u Crnoj Gori. A pravda… kakva je to pravda kad su odgovorni oslobođeni svake odgovornosti. Odšteta koju smo dobili je nekakva zamjena pravde, ali ne može otkupiti odgovornost onih koji su naše najmilije isporučili u smrt.”

 


 

Milisav Dragojevic

Milisav Dragojević, zviždač, čiji je status priznat odlukom Agencije za sprječavanje korupcije, spašen disciplinske odgovornosti za javno upozoravanje, ali s posljedicama na radnom mjestu i bez adekvatne istrage navoda koje je sa kolegama istakao i u krivičnoj prijavi:

“Kada razmišljam o ljudskim pravima u Crnoj Gori, osjećam neku prazninu, jer ne znam kako ih ostvariti, kako se zaštititi od onih koji gaze ta prava. Već dugo trpim nepravdu, uskraćuje mi se pravo na rad, pravo da slobodno mislim, da saopštim mišljenje, da ostvarim zaštitu putem suda, jer je sudstvo, po mom mišljenju, zavisno od politike, a time nije pravedno. Nažalost, imam dosta prijatelja koji trpe nepravdu kao i ja. Država je trebalo da obezbijedi, prije svega, efikasno i slobodno sudstvo, koje će dosljedno tumačiti zakone. Tužio sam firmu u kojoj radim zbog mobinga od strane poslodavca prije više od godinu dana, a još nije održano ni pripremno ročište. Dobio sam status zviždača, ali mi nije pružena nikakva zaštita, poslodavac se izdvojio iznad zakona jer ima zaštitu od pojedinaca iz vrha vlasti. Uskraćivanjem mog prava na rad u Željezničkom prevozu Crne Gore već nekoliko godina primam umanjenu platu, dolazio sam na posao, a nije mi dato da radim. Osjećao sam se izolovan od okruženja u kojem radim, disciplinski sam bio nepravedno kažnjen za javno izgovorenu riječ u najboljoj namjeri.”

 


 

Mijo Martinovic

Mijo Martinović, žrtva neistražene policijske torture, prema odluci Ustavnog suda:

“Želim da čestitam svim ljudima na zemljinoj kugli dan ljudskih prava, i da se molim bogu da ono što se desilo meni, bude poslednje kršenje ljudskih prava u svijetu. Na današnji dan, kada bi svi građani Crne Gore, trebali da budu ponosni da žive u državi gdje se poštuju ljudska prava, velika većina se ne osjeća tako, jer u našoj državi koja je na putu ulaska u EU, ljudska prava se vrlo malo poštuju. Ja koji sam doživio jednu od najvećih tortura u istoriji moderne Evrope, od Specijalne policijske jedinice CG, osjećam se tužno, jer su sve državne i paradržavne institucije učinile sve da se ovaj zločin ne otkrije i da se ne privedu pravdi, oni koji se zaklinju državi i narodu da će braniti živote i imovinu građana. Svaka demokratska država bi uradila sve da privede pravdi te ljude koji su pogazili zakletvu i zakon, iako im je dužnost bila da ga štite. Od kako je 25 policajaca u punoj ratnoj opremi (koja je kupljena novcem poreskih obveznika CG) prije dvije godine lomila moje kosti, glavu i moj automobil, život mi se promijenio, zdravlje mi je teško narušeno i sigurnost ugrožena i nemam više povjerenja u državne organe.”

 


 

Izvor: screenshot (YouTube)

Izvor: screenshot (YouTube)

Branimir Vukčević i Momčilo Baranin, žrtve policijskog zlostavljanja i nedjelotvorne istrage državnog tužilaštva, prema odlukama Ustavnog suda Crne Gore:

“Kao žrtve torture sprovedene nad nama od strane još uvijek neidentifikovanih pripadnika Uprave policije, osjećamo se nesigurno i uvrijeđeno.

Nesigurno, jer počinioci torture nisu identifikovani ni privedeni pravdi, uvrijeđeno, jer nadležni državni organi nisu uradili ništa da obezbijede nepristrasnu i efikasnu istragu.

U vrijeme kad su svi civilizovani narodi državu shvatili kao živi organizam, stvoren radi opšteg dobra i zaštite temeljnih ljudskih prava koja važe podjednako za sve, crnogorsko društvo očigledno još uvijek tumara po mračnim hodnicima Platonove pećine, bez nade da će se u skorije vrijeme osloboditi okova i ugledati svjetlost dana. Kršenje osnovnih ljudskih prava uticalo je znatno na naš život, jer se, zahvaljujući neefikasnosti državnih organa, i dalje osjećamo ugroženo. Postoji i realna opasnost da zlostavljači iz redova policije, zahvaljujući pasivnosti državnih organa, pomisle da su zaštićeni i da nekom sledećom prilikom postupe na isti način.”

 


 

Gojko Raicevic

Gojko Raičević, novinar, pretrpio tri napada službenika policije u noći poslije protesta u oktobru 2015. godine, od kojih ni jedan nije istražen:

“Dok se širom svijeta obilježava Međunarodni dan ljudskih prava, ovaj 10. decembar je, u mom konkretnom slučaju, treći po redu podsjetnik da mi je pravo na život, slobodu i sigurnost i dalje ugroženo. Umjesto da štiti, “država” u kojoj sam rođen ugrožava moja osnovna prava. Ono što onespokojava i mene i mnoge druge koji dijele slično iskustvo, jeste činjenica da su službenici-prestupnici sa crnogorskim insignijama i dalje nekažnjeni na ulicama, zaštićeni, kako od svojih nadređenih, tako i od državnih organa. Takođe, ti organi koji treba da procesuiraju i sankcionišu policijske službenike-prestupnike, već treću godinu za redom sliježu ramenima, nevoljni ili nemoćni da se suprostave zavjeri ćutanja koja vlada među uniformisanim kriminalcima. Ovakav odnos države ostavlja gorak ukus, ali i bojazan da se učinjena nepravda može ponoviti, kako meni koji sam tri puta bio žrtva policijske torture, tako i drugima. Nadati se da se neće ponoviti je uzaludno, ako počinioci ne budu otkriveni, procesuirani i osuđeni.”

 


 

Izor: Jelena Jovanović

Izvor: Jelena Jovanović

Braslav Borozan, žrtva neistražene prijave povrjeđivanja u policijskoj stanici u Podgorici, optužen za napad na petoricu policajaca:

“Osjećam se apsolutno beznadežno, jer sam se na ličnom primjeru uvjerio da jedan totalitarni i diktatorski sistem, kakav je ovaj u Crnoj Gori, ne poštuje elementarna ljudska i građanska prava po bilo kojem osnovu.

Država je trebala da se pridržava Ustava i zakona i drugih međunarodnih akata, na koje se obavezala, i da ispoštuje moja elementarna prava i postupi po mojoj krivičnoj prijavi protiv policije. U mom konkretnom slučaju država je uradila gotovo sve suprotno onome što je trebala da uradi. To što se moja prijava zlostavljanja koje sam pretrpio u policijskoj stanici ignoriše više od dvije godine, dok me optužuju da sam navodno sam napao petoricu policajaca, na mene je uticalo potpuno negativno – od tada se osjećam beznadežno, razočarano, izgubio sam svaku nadu u institucije i sistem u cijelini, ponižen sam, lišen elementarnih ljudskih i građanskih prava. S obzirom da ta agonija traje preko 2 godine, ovdje se više ne osjećam bezbjedno, etiketiran sam i diskriminisan.”