Akcija za ljudska prava i Udruženje „Štrpci – protiv zaborava” apeluju na poslanike Skupštine Crne Gore da na današnjoj sjednici djeluju amandmanima na Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti koji su podnijeli poslanici Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije, i učine da sve civilne žrtve rata, a ne samo neke, ostvare dugo očekivano pravo na socijalnu podršku. Samo tako će Crna Gora napraviti otklon od ratne politike devedesetih i pokazati da su joj sve žrtve jednako bitne i da nema mjesta njihovom neopravdanom razdvajanju po osnovu etničkog porijekla i vjeroispovIjesti.

Novi Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti identičan je amandmanima koje je 8. maja 2023. godine predložio poslanik Demokrata, Momo Koprivica. Predloženo je  da se civilnim žrtvama rata smatraju samo žrtve oružanog sukoba sa NATO u Crnoj Gori, a ne i one iz Crne Gore koje su stradale od oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Zbog toga je taj predlog zakona Evropski parlament u svojoj rezoluciji od 18. oktobra 2023. kritikovao kao selektivan, pa bi njegovo usvajanje moglo da kompromituje i pregovore Crne Gore sa Evropskom Unijom. 

Spornim članom 17a propisano je da je porodica civilne žrtve rata „porodica lica koje je poginulo, umrlo ili nestalo tokom oružanih sukoba za vrijeme ratnog stanja, na teritoriji Crne Gore“.

Uslov – da je zločin nad civilima morao biti izvršen „za vrijeme ratnog stanja” – isključuje žrtve stradale u vezi oružanih sukoba devedesetih godina u Hrvatskoj i BiH, jer Savezna Republika Jugoslavija tada ratno stanje nije proglasila, kao i žrtve stradale na Kosovu posle ukidanja ratnog stanja u junu 1999. godine. 

Drugi kumulativni uslov – da je lice stradalo „na teritoriji Crne Gore” takođe isključuje porodice putnika iz Crne Gore koji su oteti iz voza u Štrpcima i naknadno ubijeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i porodice otetih i nestalih ljudi iz Crne Gore na Kosovu, iako njihove porodice žive u Crnoj Gori i njihovi članovi su državljani Crne Gore.

Uslovljavanje statusa civilne žrtve rata proglašenjem ratnog stanja, zataškava činjenicu da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) aktivno i organizovano pružala i vojnu i drugu podršku predstavnicima srpske manjine u ratovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i onda kada je zvanično tvrdila da nije u ratu. Serž Bramerc, glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma Ujedinjenih nacija za krivične sudove podsjetio je u septembru ove godine da je npr. „dokazano da sukob u Bosni i Hercegovini nije bio građanski rat, već međunarodni sukob u kojem su učestvovali i politički vrhovi susjednih zemalja”. Ovo je potvrđeno praksom i Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde. Stoga, odbijanje suočavanja sa stvarnim razmjerama oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije i mimo proglašenog ratnog stanja, njihovim posledicama i žrtvama i to i nakon 30 godina je u najmanju ruku neopravdano i nemoralno ignorisanje istorijskih činjenica.  Isto, poslanici moraju da znaju da civili uživaju zaštitu u svim oružanim sukobima – i međunarodnim i nemeđunarodnim, što znači i nezavisno od proglašenog ratnog stanja, pa se po toj osnovi nikako ne smiju razlikovati.

Propisivanje krajnje restriktivnih uslova za sticanje statusa civilne žrtve rata, uskratilo bi pravo na socijalnu naknadu članovima porodica žrtava otmice u Štrpcima, porodici žrtve deportacije koja živi u Crnoj Gori, porodicama žrtava iz Crne Gore koje su prinudno otete na Kosovu posle prestanka ratnog stanja kao i porodicama ljudi iz Crne Gore koji su stradali na teritoriji Hrvatske od posljedica tamošnjih oružanih sukoba.

Još jednom apelujemo na poslanike i poslanice da ne podrže podjelu među žrtvama i ne glasaju za selektivni Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, već da obezbijede jednako pravo na naknadu svim porodicama civilnih žrtava ratova devedesetih, jer je to jedino pravedno. Predlog amandmana je dostupan ovdje.  

Pored toga što to ne bi učinilo bitnu razliku u finansijskom smislu, jer porodica civilnih žrtava rata sveukupno nema mnogo, poslala bi se i snažna poruka o spremnosti vlasti u Crnoj Gori da jednako tretiraju sve svoje građane i grade demokratsko društvo koje počiva na zajedništvu i poštovanju ljudskih prava.

HRA predlaže da status civilne žrtve rata imaju:

1. crnogorski državljani koji su ubijeni, poginuli ili nestali u vezi sa oružanim sukobima ako nisu bili pripadnici oružanih snaga;
2. članovi porodica lica, crnogorskog državljanina, koje je ubijeno ili je poginulo u vezi sa ratnim događajima (bombardovanje, zalutali metak i sl.);
3. članovi porodica nestalog lica, crnogorskog državljanina, ako je nestalo lice civil odnosno nije bilo pripadnik oružanih snaga;
4. članovi porodice ubijenog, poginulog ili nestalog civila, koji imaju crnogorsko državljanstvo, pod uslovom da po istom osnovu ne ostvaruju prava od države čije je ubijeno, poginulo ili nestalo lice bilo državljanin.

Pravo na jednokratnu novčanu naknadu treba ograničiti na civilne žrtve ratova devedesetih.