Ključni nedostaci sistema bezbjednosnih provjera i tajnog nadzora ostaju netaknuti. Izmjene su izuzetno ograničene i uopšte ne popravljaju suštinu problema kod Zakona o unutrašnjim poslovima, dok kod Zakona o ANB ne rešavaju sve bitne probleme.
Postizanje političkog konsenzusa oko takvih rješenja ne uliva povjerenje ni u svrsishodnost predstojeće javne rasprave o izmjenama Ustava Crne Gore.
Očekujemo da Sud u tim postupcima kroz prizmu ustavnih obećanja i međunarodnih standarda sagleda kritike domaćih i međunarodnih stručnjaka i zaštiti prava na privatnost i na pravičan postupak.
Slijedi komentar usvojenih izmjena Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o ANB.
Zakon o unutrašnjim poslovima: mijenja se sastav komisije, ne i (ne)pravičnost postupka
Suština problema nije riješena: policijski službenik i dalje nema pravo da bude upoznat sa razlozima bezbjednosne smetnje koja mu se stavlja na teret, niti da se o njoj izjasni prije odluke. Dok je to tako, pitanje kakav će sastav imati Komisija koja tu smetnju utvrđuje je sporedno.
Usvojene izmjene se bave isključivo sastavom Komisije: obrazuje je Vlada, a ne ministar, uz mišljenje Odbora za bezbjednost i odbranu, a broj članova se sa pet proširuje na šest, dodavanjem jednog tužioca. Ovo rješenje ne donosi ni minimum nezavisnosti jer:
paran broj članova komisije ne obezbjeđuje donošenje odluke, dok zakon ne propisuje potrebnu većinu za odlučivanje, ni šta ako je ishod glasanja 3:3 – da li je odluka donesena, odbijena ili se postupak ponavlja, iako je u pitanju sudbina zaposlenja policijskog službenika (pravila odlučivanja su zakonska materija);
tužilac je ikebana: njegov glas je samo jedan od šest, bez ikakvog posebnog efekta – ostali članovi Komisije iz reda službenika MUP mogu odlučiti i suprotno njegovom stavu, pa se zbog toga učešće tužilaštva svodi na dekor, a ne na garanciju zakonitosti. Odlučivanje komisije konsenzusom, koje bi jedno dalo tužiocu na značaju, je nešto što se moralo propisati zakonom, a nije propisano.
HRA je predloženim amandmanima tražila upravo ono što sada nedostaje: mješovitu, sedmočlanu, depolitizovanu komisiju, koja bi primjenjivala pravična procesna načela – koja se u Zakonu uopšte ne pominju. Naprotiv, ostalo je sporno pravo komisije da od kandidata sakrije razloge za utvrđivanje bezbjednosne smetnje, čime se oni i onemogućavaju u osporavanju takve odluke. Ovo pravo komisije je Ombudsman kritikovao u svojim mišljenjima već tri puta.
Ništa od toga nije usvojeno. Komisija je ostala tijelo pod dominacijom izvršne vlasti, bez jasnih i pravičnih pravila odlučivanja, što sve i dalje omogućava proizvoljnu selekciju policijskih službenika.
Zakon o ANB: djelimičan iskorak, suština nadzora nepromijenjena
Isti obrazac – nedosljedno popravljanje pojedinih odredbi bez suštinske reforme – prisutan je i u izmjenama Zakona o ANB.
Pozitivno je što je Vlada uvela sudski nadzor nad pristupom najosjetljivijim podacima pravnih lica (genetski i biometrijski podaci, profilisanje) i nad pristupom podacima o lokaciji, čime je ukinuto ranije ovlašćenje direktora ANB da o tome odlučuje sam. Time je ispunjen dio obaveza iz Ustava, odluka Ustavnog suda i međunarodnih standarda.
Ali najopasnije tačke sistema tajnog nadzora ostale su netaknute:
ANB i dalje može da primjenjuje najinvazivnije mjere tajnog nadzora bez prethodne sudske odluke, do 48 sati, uz naknadnu sudsku kontrolu. HRA je tražila usklađivanje sa Zakonikom o krivičnom postupku: u istinski hitnim slučajevima sud izdaje usmenu naredbu prije početka mjere, a pisanu odluku donosi u roku od 12 sati – u suprotnom se mjera prekida, a prikupljeni podaci uništavaju. Zadržavanje 48-časovnog „prozora” bez prethodne usmene sudske naredbe znači da se duboko zadiranje u privatnost – uključujući nadzor komunikacija – i dalje može odvijati bez stvarne sudske kontrole,
Član 18 Zakona o ANB, kojim se uređuju mjere snimanja, praćenja i osmatranja, uopšte nije dotaknut. Te mjere, iako se formalno sprovode u javnom prostoru, omogućavaju dugotrajno i sistematsko prikupljanje podataka o kretanju, kontaktima i ponašanju ljudi i zadiru u samo jezgro prava na privatnost. HRA je tražila da se i one podvrgnu prethodnoj sudskoj kontroli. Podsjećamo da je upravo zbog člana 18 Predsjednik Crne Predsjednik Crne Gore prethodni tekst zakona vratio Skupštini na ponovno odlučivanje – taj problem ostaje potpuno neriješen.
Za amandmane na zakone o ANB i unutrašnjim poslovima glasali su poslanici DPS, Evropskog saveza, HGI, DUA, kao i nezavisni poslanici Dragan Bojović i Nikola Janović.
Zabrinutost izražena i na nivou Evropskog parlamenta
Na problematičnost ovih rješenja ukazano je blagovremeno i iz Evropskog parlamenta. Poslanik Vladimir Prebilič (Klub Zelenih/Evropski slobodni savez) podnio je Evropskoj komisiji poslaničko pitanje u kojem je izrazio zabrinutost da Predlog zakona o unutrašnjim poslovima i Predlog zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost nijesu usklađeni sa standardima osnovnih prava EU, Poveljom EU o osnovnim pravima, Opštom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i Direktivom o zaštiti podataka u oblasti sprovođenja zakona (LED) – posebno zbog mogućnosti otkaza policijskim službenicima na osnovu tajnih „bezbjednosnih smetnji” bez prava na djelotvorno osporavanje, kao i zbog ovlašćenja ANB-a da pristupa podacima građana bez prethodnog sudskog odobrenja. U junu ove godine mu je odgovoreno da odredbe o zaštiti podataka u oba zakona nijesu u potpunosti usklađene sa GDPR-om i LED direktivom, te da zapošljavanje policajaca mora biti zasnovano na zaslugama, uz jake procesne garancije, a da otkazi moraju biti obrazloženi i podložni punoj sudskoj zaštiti – što su upravo tačke koje HRA smatra neriješenim.
HRA očekuje da Ustavni sud o osporenim zakonima odluči prioritetno i da zahtijeva od Vlade i Skupštine da u njih uvedu neophodne sudske garancije prava na privatnost, kao i bar minimalne garancije pravičnosti postupka u kome će Vladina komisija utvrđivati bezbjednosne smetnje.
Crnogorski