“To je, ljudi, genocid”, kazao je Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini još 12. maja 1992. godine, kada je čuo Karadžićev plan za uspostavljanje etnički čiste srpske države u BiH.

Ipak, tri godine kasnije, tokom devet dana u julu 1995. godine, zajedno sa Radovanom Karadžićem, predsjednikom Republike Srpske, i drugim visokim vojnim i policijskim rukovodiocima Republike Srpske, naredio je i sproveo ubijanje skoro 8.000 zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. Dva međunarodna suda, i Sud Bosne i Hercegovine, utvrdili su da je taj zločin genocid – najteži zločin prema međunarodnom pravu, za koji su i Mladić i brojni drugi osuđeni na doživotnu robiju i višegodišnje kazne zatvora.

Knjiga dr Dragana Popovića „Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica”, prva sveobuhvatna naučna istoriografska studija o tom tragičnom događaju, njegovim uzrocima i posljedicama promovisana je prošle nedelje u Crnogorskoj akademiji nauka (CANU) u Podgorici, u organizaciji NVO Akcija za ljudska prava – Human Rights Action (HRA).

Knjigu su objavili organizacija Pro Peace iz Beograda i Udruženje za modernu historiju – Udruga za modernu povijest UMHIS iz Sarajeva. Zbog svog doprinosa kulturi sjećanja i promovisanju mira, djelo je nedavno u Beogradu nagrađeno prestižnom nagradom „Jelena Šantić”.

Knjigu možete preuzeti na sljedećem linku:  https://srebrenicahistorybook.com/free-download-the-book. Cijeli razgovor sa promocije knjige možete pogledati ovdje.

Razgovor sa autorom vodila je izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević.

U uvodnom izlaganju, Gorjanc-Prelević je naglasila da se promocija organizuje u susret Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, i podsjetila da je HRA bila među 111 crnogorskih nevladinih organizacija, uz više od  500 građana i građanki koji su zahtijevali da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici.

„Iako nijesmo uspjeli da ubijedimo naše vlasti da to učine, poručili smo porodicama žrtava genocida u Srebrenici da nas ovdje ima mnogo koji se ne mirimo ni sa kakvom relativizacijom tog užasnog zločina“, kazala je Gorjanc Prelević.

Na početku predstavljanja knjige, Popović je objasnio da je primarna ideja bila da na jednom mjestu sistematizuje istorijski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici, jer to do tada nije bilo urađeno.

Moto knjige, istaknut na njenom početku, je citat Vuka Stefanovića Karadžića o zločinima Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine: „Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti, a kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti.“ Popović je objasnio da je Vuk prvobitno pokušao da sakrije zločine od njemačkog istoričara Leopolda Rankea, koji je pisao knjigu o Prvom srpskom ustanku, ali da je potom njegova savjest ipak prevagnula i da mu je dostavio dokumente koje je o tome prikupio.

Knjiga je zasnovana na stotinama izvora – presudama međunarodnih i domaćih sudova, dokumentima iz arhive Haškog tribunala, svjedočenjima, izvještajima, memoarima i istoriografskim radovima.

“Nema zločina u novijoj istoriji koji je ovako dobro dokumentovan kao zločin u Srebrenici“, rekao je Popović, ukazujući da je pred Haškim tribunalom provjereno i potvrđeno na hiljade dokumenata, presretnutih razgovora, vojne dokumentacije, satelitskih snimaka i svjedočenja. „Za svaki bager, svaki kamion imamo putne naloge, potrošeno gorivo, vozače i registarske tablice. Nema dokumentovanijeg zločina od srebreničkog.”

Govoreći o negiranju genocida, Popović je ocijenio da je danas mnogo prisutnija relativizacija nego otvoreno poricanje. Kako je rekao, nacionalistički narativi stvaraju sopstvenu verziju istorije, u kojoj se genocid relativizuje i predstavlja kao navodno neizbježna posljedica prethodnih događaja. Popović ocjenjuje da takve narative nije lako suzbiti.

„Ljudi gledaju kako da prehrane porodicu, neće da se bave genocidima i ratovima, pa se relativno lako primaju parole relativizacije“, objasnio je.

U odnosu na tipičan pokušaj opravdanja zločina u Srebrenici napadima pripadnika Armije BiH iz zaštićene zone na Vojsku Republike Srpske, Popović je rekao da ne postoje dokazi za više od dva takva napada, u kojima jesu stradali i srpski civili, ali je odnos broja žrtava nemjerljiv.

Poseban dio razgovora bio je posvećen razvoju događaja u julu 1995. godine. Popović je ukazao da odluka Ratka Mladića od 10. jula da zauzme cijelu enklavu predstavlja prekretnicu. Kako je objasnio, tek od 12. jula izvori ukazuju na organizovane pripreme za masovna pogubljenja – načelnik bezbjednosti Bratunačke brigade dobija zadatak da odredi mjesta za egzekucije, pokreće se logistika operacije, a Mladić prvi put u pregovorima pominje „trijažu“, odnosno razdvajanje muškaraca od žena i djece. Popović je podsjetio da su muškarcima potom oduzimana i spaljivana lična dokumenta, što je, kako je rekao, jasno ukazivalo kakva će biti njihova sudbina.

Govoreći o ulozi tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Gorjanc Prelević je istakla da je sprovođenje genocida zahtijevalo ogromnu logističku podršku i podsjetila na zaključke međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije i Crne Gore, odnosno SRJ, koja nije učinila ništa da spriječi i kazni genocid.

Odgovarajući na to pitanje, Popović je rekao da je Vojska Republike Srpske bila finansirana i logistički podržavana iz Savezne Republike Jugoslavije – kroz plate, naoružanje, gorivo i drugu materijalnu pomoć – ali da nije našao na dokaz da je odluka o izvršenju genocida donijeta u Beogradu. Naglasio je da raspoloživi dokazi upućuju na to da je odluku o masovnim pogubljenjima donijelo vojno rukovodstvo Republike Srpske.

Na kraju razgovora bilo je riječi i o odgovornosti Crne Gore. Istaknuto je da su tadašnji crnogorski predstavnici učestvovali u radu Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, zbog čega je pitanje njihovih saznanja i političke odgovornosti i dalje važno za suočavanje s prošlošću.

Popović je naglasio da ovako veliku operaciju ubijanja nije bilo moguće sakriti. Kako je rekao, informacije o masovnim pogubljenjima počele su brzo da se šire među ljudima na terenu, u stranim medijima i među međunarodnim zvaničnicima. „Nije lako prikriti ubijanje više od 8.000 muškaraca“, poručio je. Podsjetio je da je Naša Borba već 14. jula objavila da je etničko čišćenje u toku, a da je NIN 20. jula objavio tekst sa pitanjem gdje je nestalo 8.000 ljudi iz Srebrenice.

Govoreći o posljedicama genocida, Popović je naglasio da genocid u Srebrenici ne obuhvata samo sistematsko ubijanje skoro 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ukazao je i na druge njegove dimenzije, uključujući zločine počinjene nad ženama, njihovo prisilno protjerivanje i dugotrajnu traumatizaciju porodica žrtava kroz višegodišnji proces višestrukih ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka. Podsjetio je da su, zbog premještanja tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice, porodice često sahranjivale tek jednu ili nekoliko pronađenih kostiju svojih najbližih, a zatim bile ponovo suočene sa potrebom da otvaraju grobove svaki put kada bi bili pronađeni novi ostaci i doživljavaju dodatnu traumu. Porodice tragaju za još oko 700 nestalih.

Promociji su prisustvovali zvaničnici zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, uključujući predstavnike Vlade, Skupštine i Kabineta predsjednika Crne Gore, potpredsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, predstavnici pravosudnih institucija, diplomatskog kora, međunarodnih organizacija, medija, organizacija civilnog društva i zainteresovanih građana. 

Promocija je organizovana u okviru projekta „Zajedno do trajnog mira kroz obrazovanje, dijalog i memorijalizaciju“, koji sprovodi Akcija za ljudska prava. Projekat se realizuje uz podršku regionalne incijative „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, koju finansira Evropska unija, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj ovog saopštenja i stavovi iznešeni tokom ovog događaja pripadaju autorima i govornicima i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a, niti se mogu smatrati njihovim zvaničnim stavovima.