B19.T10 – Intervju sa sudijom Radom Ćetkovićem: Profesionalizovati Sudski savjet, unaprijediti uslove za rad
HRA BILTEN 19 – TEMA 10
HRA: S obzirom na to da ste prethodne četiri godine, do jula ove godine, istovremeno bili sudija i član Sudskog savjeta, koliko je bilo zahtjevno uskladiti obaveze i odgovornosti koje proizlaze iz obje funkcije? Da li Vaše iskustvo govori u prilog tome da bi članstvo u Sudskom savjetu trebalo profesionalizovati?
Rade Ćetković: Istovremeno obavljanje sudijske funkcije i funkcije člana Sudskog savjeta mi je u pojedinim trenucima bilo izuzetno zahtjevno i kompleksno, jer je podrazumijevalo istovremenu posvećenost radu na sudskim predmetima, a opštepoznato je da ih je veliki broj, kao i širokom spektru zadataka i pitanja iz nadležnosti Sudskog savjeta. Dešavalo se da ponekad, osim zakazanih suđenja, imam još po tri ili četiri iznenadne aktivnosti u vezi sa članstvom u Sudskom savjetu, pa je postavljanje prioriteta među jednako važnim pitanjima i obavezama bilo vrlo složeno i izazovno. Takvo iskustvo nas je motivisalo da predložimo da članstvo u Sudskom savjetu bude profesionalizovano, po uzoru na neka zakonska rješenja zemalja u okruženju koja su dobila pozitivno mišljenje Venecijanske komisije. Međutim, u radnoj grupi koja se bavila pripremanjem izmjena Zakona o Sudskom savjetu i sudijama nismo naišli na razumijevanje nadležnog ministarstva, koje je uvažilo mišljenja stranih eksperata konsultovanih u tom procesu, a koji su smatrali da bi to kod članova Sudskog savjeta iz reda sudija vodilo gubitku “veze” sa njihovim matičnim sudovima i kolegama. Zato je ostalo na snazi zakonsko rješenje da članovi Sudskog savjeta iz reda sudija mogu, zbog vršenja poslova u savjetu, na osnovu njegove odluke, provesti do 70% svog radnog vremena u toku godine u Sudskom savjetu. Iako je takve odluke donosio Sudski savjet i trebalo je da imaju određene reperkusije i na raspodjelu predmeta i na ispunjenost tzv. sudijske norme, to u praksi najčešće nije olakšalo funkcionisanje članovima iz reda sudija. Razlog za to je što su gotovo svi sudovi u Crnoj Gori u dužem vremenskom periodu bili suočeni sa nedostatkom sudija i sve većim brojem nezavršenih predmeta, pa smo i kao članovi Sudskog savjeta učestvovali podjednako sa ostalim kolegama sudijama u raspodjeli predmeta. Bez obzira na činjenicu da je Pravilima za ocjenjivanje sudija predviđeno da se prilikom ocjenjivanja uzima kao kriterijum i “zauzetost sudije dodatnim zaduženjima”, na osnovu ličnog iskustva i dalje sam čvrsto na stanovištu da je članstvo sudijama u Sudskom savjetu neophodno profesionalizovati ukoliko se žele stvoriti objektivni uslovi za ozbiljan i odgovoran pristup obavezama koje članstvo u savjetu nosi sa sobom.
HRA: Šta biste izdvojili kao najvažniji doprinos Sudskog savjeta unapređenju nezavisnosti sudija u širem smislu?
Rade Ćetković: Situacija u 2022. godini je bila vrlo teška za crnogorsko sudstvo i sudije. Bez predsjednika Vrhovnog suda Crne Gore suočili smo se sa određenim procesima koji su pokazali poroznost pravosudnog sistema “u punom sjaju”. Sistem je pokazao da je potpunu nespreman za borbu protiv organizovanog kriminala uz upotrebu elektronskih dokaza prikupljenih savremenim istražnim tehnikama. Nismo imali infrastrukturne i tehničke kapacitete za taj vid procesuiranja, niti je sudska praksa imala izgrađen stav po pitanju prihvatljivosti takvih dokaza, a onda nas je dodatno oslabio i gubitak ljudskih resursa koji je bio posljedica političke odluke prilikom donošenja određenih zakona. U toj tranziciji, koja je uslovljena procesom tzv. reforme pravosuđa i koja traje gotovo petnaest godina bez opipljivog početka i kraja, došlo je do povećanog broja neriješenih predmeta, pa je bilo jako teško govoriti o nezavisnosti sudstva kao elementarnoj vrijednosti demokratskog društva. Sve je to uslovilo da je sudstvo u vrijeme prošlog saziva Sudskog savjeta vrlo često targetirano kao jedini i isključivi krivac za ukupno stanje u društvu.
Sa današnje distance shvatam koliko su bili pretenciozni planovi koje sam imao na početku mandata da kao član Sudskog savjeta lično doprinesem da se u veoma kratkom vremenskom periodu stanje značajno popravi. Bilo je potrebno dosta vremena i rada da se naprave određeni manji pomaci, a suštinska promjena u pogledu jačanja nezavisnosti pravosuđa tek predstoji. Tokom mandata smo radili na izmjeni zakonskog okvira koji reguliše prava i obaveze sudija i uz konstantan monitoring i saradnju sa partnerima u procesu pridruživanja EU smo uspjeli da unaprijedimo određena rješenja. Tu prije svega mislim na unapređenje normativnog okvira koji reguliše odgovornost nosilaca sudijske funkcije, kako disciplinske tako i etičke. Djelimično je poboljšan i način ocjenjivanja sudija, a uspjeli smo da u određenom dijelu skratimo postupke za izbor sudija i uvedemo određene podsticajne mjere kako bi zainteresovali mlade pravnike da konkurišu za funkciju sudije. To je značajno jer je u jednom trenutku crnogorsko sudstvo funkcionisalo bez skoro četvrtine potrebnog broja sudija i predsjednika sudova, što se nužno moralo odraziti na ažurnost i efikasnost. Smatram da su vidljivi pomaci napravljeni i u komunikaciji sa javnošću, a sve zahvaljujući donijetoj Komunikacionoj strategiji i akcionim planovima koji su postavili opšti cilj da povrate i povećaju povjerenje javnosti u rad sudova i Sudskog savjeta, a kroz unapređenje njihove nezavisnosti i odgovornosti i osnaživanje transparentnosti rada. Nakon čak osam bezuspješnih pokušaja, izabrana je predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore. U konačnom, očekujem da će i Zakon o zaradama i drugim pravima u vezi sa vršenjem pravosudne i ustavnosudske funkcije biti značajan po pitanju garancije nezavisnosti, a podsjećam i da smo za vrijeme trajanja mandata uspjeli da kroz pregovore dođemo i do uvećanja zarada nosiocima pravosudnih funkcija, koje je bilo prvo značajnije u posljednjih petnaestak godina.
HRA: Postoji li neko pitanje ili oblast iz rada Sudskog savjeta koje ste, tokom Vašeg mandata, smatrali posebno izazovnim, odnosno za koje ste smatrali da zahtijeva više pažnje ili drugačiji pristup?
Rade Ćetković: Naravno da postoji, i to ne samo jedno, ali ću zbog ograničenog formata ovog razgovora naglasiti u kratkim crtama samo nekoliko njih. Ostaje žal što nismo uspjeli da ubijedimo nadležno ministarstvo u nužnost opsežnije izmjene zakonskog okvira koji uređuje pitanja ocjenjivanja i disciplinske odgovornosti sudija. Imali smo konkretne predloge za pojednostavljenje sistema ocjenjivanja i da konačna ocjena sudije bude numerički označena kroz zbir pojedinačnih ocjena po kriterijumima koji se ocjenjuju. Predlog je dat po uzoru na model kojim je regulisano pitanje ocjenjivanja sudija u Republici Hrvatskoj. Lično smatram da bi takav model bio objektivniji od trenutno važećeg rješenja. Nije uvažen ni predlog koji je imao za cilj da osnaži položaj disciplinskog tužioca i njegove kancelarije, kojim bi dobio nezavisnu i samostalnu ulogu u disciplinskom postupku i koji bi bio ovlašćen da preispita svaku prijavu građana, ali i da djeluje proaktivno, po službenoj dužnosti, u cilju procesuiranja svih nepravilnosti koje za sobom povlače disciplinsku odgovornost. Posebno mi je žao što čak u tri navrata nije prošao moj predlog, a kasnije ni istovjetan predlog HRA, da se sjednice Sudskog savjeta snimaju i prenose putem odgovarajućih kanala za komunikaciju. Smatram da bi to značajno doprinijelo transparentnijem pristupu javnosti i da bi svi zainteresovani mnogo lakše i objektivnije kreirali sliku o stanju u sudstvu i izazovima koje Sudski savjet pokušava da prevaziđe na dobrobit svih građana.
HRA: Na šta bi, po Vašem mišljenju, novi sastav Savjeta trebalo posebno da obrati pažnju i koje biste prioritete izdvojili?
Rade Ćetković: Vrlo je moguće da su pred prvim značajnijim izazovom bili već na početku mandata, a da im rasprava o tome tek predstoji. Do sada bi pitanje nacrta predloga budžeta sudstva za sljedeću godinu trebalo da je već završeno, jer se na tom pitanju radi tokom jula i avgusta. Iako je ustavna nadležnost Sudskog savjeta da predlaže Vladi iznos sredstava za rad sudova, dosadašnja praksa je znatno ograničila tu ulogu. Ministarstvo finansija uvijek rukovodi procesom i svojim uputstvima značajno ograničava polje slobodnog djelovanja, a razvojni predlozi Savjeta u našem sazivu nisu uvaženi. Zbog neadekvatnog planiranja i neobezbjeđivanja traženih sredstava, dešavalo se da novac opredijeljen za pojedine stavke budžeta u nekim sudovima bude potrošen već polovinom godine, a da na nekim manje bitnim stavkama na kraju godine ostane značajan iznos, koji zbog ograničenja o kojima sam govorio nije mogao biti preraspoređen i potrošen. Tako su se na potrošenim stavkama formirala dugovanja koja su prenošena u sljedeću godinu i odmah opterećivala sredstva koja su namijenjena za nesmetano funkcionisanje u toj godini, pa se praktično počinjalo iz minusa. Notorna je činjenica da se bez razvojne komponente budžeta i dovoljno sredstava za nesmetano funkcionisanje ne može očekivati pomak u ostvarivanju boljih rezultata sudstva. Zato će rad na unapređenju finansijske nezavisnosti sudstva biti od suštinske važnosti.
Moram naglasiti još jedan segment rada Savjeta, koji je meni lično bio posebno bitan i na kojem sam, to znaju moje kolege, nekad insistirao do mjere koja im nije bila prihvatljiva. Radi se o zauzimanju stavova u vezi sa ugrožavanjem nezavisnosti i samostalnosti sudija. Iako je Savjet reagovao u određenom broju najupečatljivijih slučajeva i napravio pomak u odnosu na prethodni period, često je dolazilo i do sporenja oko zauzimanja takvih stavova i postavljalo se pitanje da li su potrebni. Razlog za to je što su se situacije u vezi kojih smo ranije reagovali i upozoravali javnost ponavljale i nakon reakcija, pa se postavilo pitanje njihove svrsishodnosti. Zbog toga se dešavalo da u pojedinim situacijama reaguju, i stanu u zaštitu sudija, oni društveni činioci koji to nisu bili dužni ili su bili manje pozvaniji od nas da to učine, a mi smo ostali nijemi posmatrači takve društvene zbilje. Uvijek sam i uvijek ću principijelno insistirati da je nužno da struka javno stane i zaštititi svakog sudiju čija nepravosnažna odluka u predmetu postane meta vaninstitucijalne, nekonstruktivne, kritike. Na taj način se pruža podrška i svim ostalim sudijama u njihovim nastojanjima da svoje odluke donose isključivo po svom znanju, svijesti i savjesti i da profesionalno odolijevaju svim vrstama pritisaka. Tako se štiti nezavisnost sudske grane vlasti u punom kapacitetu. Razumijem i činjenicu da u određenom broju slučajeva prvostepene odluke nisu donijete u skladu sa zakonom, ali upravo iz tog razloga je u svakom demokratskom društvu predviđena višestepenost postupka, a pravo na pravni lijek je garantovano kao osnovno ljudsko pravo. Smatram da je necivilizovano javno omalovažavati, vrijeđati i napadati sudije samo zbog njihovog pravnog mišljenja izraženog u sudskoj odluci. Nezadovoljstvo je moguće izraziti u žalbi i zatražiti da sudije više sudske instance preispitaju date razloge. Ukoliko, pak, postoje sumnje da je određena sudska odluka posljedica krivičnog djela, postoji institucionalni put da se i to preispita. Takav institucionalni put zdušno podržavam, jer se sudstvo mora osloboditi svakog pojedinca koji je “zalutao” u sudijsku togu.
Takvi pojedinci narušavaju reputaciju sudstva, a gubitak ugleda i povjerenja javnosti je kategorija za koju je potrebno jako puno vremena i rada da bi se povratila na željeni nivo. Stoga bih bio više nego zadovoljan ako bi Savjet i u ovom mandatu nastavio da unapređuje mehanizme za zaštitu sudija od neosnovanih napada i pritisaka, kao i one koji služe za preispitivanje odgovornosti sudija koji se ogriješe o pravila discipline i sudijske etike.
HRA: Kada iz perspektive sudije posmatrate svakodnevno funkcionisanje sudstva, gdje danas prepoznajete najveći raskorak između normativno postavljenih standarda i stvarnih uslova u kojima se sudijska funkcija ostvaruje? Šta bi trebalo da bude bolje? Šta mislite o snimanju suđenja?
Rade Ćetković: Bez obzira na to koliko to nevjerovatno zvuči, moram konstatovati da iako je 2026. godina, proces digitalizacije sudstva nije ni približno na nivou koji odgovara digitalnom dobu u kojem živimo. Određena rješenja procesnih zakona su sasvim anahrona. Došli smo u situaciju da se borimo sa savremenim oblicima kriminaliteta iako nemamo osnovne tehničke preduslove za to. Sudije svakodnevno saslušavaju stranke i svjedoke slušajući ponekad i višesatna izlaganja, a nakon toga, pod uslovom da su sve tačno čuli i upamtili, diktiraju da se sve to konstatuje u zapisniku, a to diktiranje nerijetko traje duže od samog slušanja izlaganja stranke ili svjedoka. Mišljenja sam da ne postoji procesna radnja koja više urušava ažurnost i ekonomiju sudskog postupka od te. Ovih dana su stupile na snagu odredbe izmijenjenog Zakonika o krivičnom postupku koje predviđaju da se saslušanja po pravilu snimaju, a i da je snimanje obavezno u nekim konkretnim slučajevima. Procjenjujem da više od 95% kancelarija i sudnica u Crnoj Gori nije tehnički opremljeno za proces snimanja, a to je pitanje sa kojim se niko ne bavi i ostavljeno je sudijama da ga samostalno rješavaju. Vama i javnosti ostavljam da procijenite da li to tako treba da bude i da li u takvim uslovima možemo spremno dočekati primjenu prava Evropske unije.
HRA: Da li smatrate da postojeći sistem ocjenjivanja sudija omogućava objektivnu procjenu njihovog rada?
Rade Ćetković: Iz mog prethodnog odgovora možete zaključiti da ne smatram da je proces ocjenjivanja uvijek garancija objektivne procjene rada konkretnog sudije. Upravo smo na nivou Sudskog savjeta iz tog razloga više puta konstatovali nužnost izmjene zakonskog i podzakonskog okvira i zahtijevali, a potom i urgirali kod nadležnog ministarstva, da se to pitanje što hitnije riješi. Izmjenom Pravila za ocjenjivanje smo pokušali da u određenoj mjeri objektiviziramo kriterijume koji proizilaze iz zakonskog teksta, ali ne smatram da smo bili u mogućnosti da postignemo značajniji pomak. I dalje imate sudije koje su ocijenjene sa ocjenom dobar, koja im u postupku napredovanja nosi 60 bodova, i sudije koje su ocijenjene ocjenom odličan, koja nosi 80 bodova, iako objektivno procjenjujući razlika u njihovom radu u pojedinim slučajevima nije tolika, dok je u pojedinim slučajevima i znatno veća.
HRA: Imajući u vidu dugogodišnji sudijski staž i činjenicu da je kroz Vašu sudnicu prošao veliki broj ljudi u najrazličitijim životnim i pravnim situacijama, koje evropske vrijednosti iz Vašeg iskustva, kao društvo najteže usvajamo?
Rade Ćetković: Kao građanin, smatram da kao društvo imamo veliki problem da prihvatimo vrijednosti koje se odnose na toleranciju i pluralizam. Prihvatanje različitih društvenih, kulturnih, pa i političkih i vjerskih stavova i dalje predstavlja problem za značajan broj pojedinaca za koje bih rekao da su se začaurili u tvrdokornim stavovima, indoktriniranim nekim tradicionalnim i po mom ubjeđenju prevaziđenim ideološkim pravcima. To nužno ostavlja posljedice na širok spektar ljudskih prava, a besprizorna upotreba nasilja među svim generacijama, kao i međugeneracijski, često postavlja granice kojima se narušavaju principi jednakosti i nediskriminacije. Sve to nužno utiče i na pitanja ljudskog dostojanstva i slobode, posebno onih ranjivih kategorija poput žena, djece, lica sa invaliditetom i drugih.
Kao sudija, primijetio bih da se poimanje vladavine prava, nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa kod brojnih javnih djelatnika u Crnoj Gori razlikuje od onoga što su proklamovani principi ovih vrijednosti u EU. Smatram da je to jedan od glavnih razloga što poglavlja 23 i 24 u pristupnim pregovorima nisu zatvorena. Međutim, te mentalitetske posebnosti ćemo morati ostaviti za sobom kada nas pozovu da prekoračimo prag društvene zajednice kojoj stremimo i od koje imamo brojna očekivanja. Možda nam to pomogne da shvatimo da je ključ svih ovih godina bio u nama.
HRA: Kada biste mogli da uvedete promjene u crnogorsko pravosuđe, bez ograničenja postojećim nadležnostima i procedurama, šta biste željeli da bude drugačije?
Rade Ćetković: Mislim da su moje želje kompatibilne sa željama većine sudija u Crnoj Gori i da bismo bili zadovoljni kada bi nam bili dostupni uslovi u kojima rade naše kolege u razvijenim evropskim državama, a to znači: adekvatne sudnice za svakog sudiju, sa savremenom tehničkom opremom i digitalizovanim predmetima, dovoljan broj administrativnog osoblja koje bi nam znatno olakšalo rad, izmjene procesnih zakona koje bi omogućile povećanje efikasnosti u postupku, povećanje taksi koje bi doprinijele afirmaciji alternativnih načina rješavanja sporova i iscrpljivanja državnih resursa u rješavanju bagatelnih pravnih pitanja, društveni ambijent u kojem svi podjednako drže do poštovanja vladavine prava i principa nezavisnog i nepristrasnog sudstva, a na kraju, ne i najmanje bitno, lična primanja srazmjerna odgovornosti funkcije koju obnašamo i dovoljna za dostojanstven život naših porodica.
Nažalost, smatram da ćemo na ispunjenje ovih želja morati pričekati još izvjesno vrijeme, a da će Sudski savjet prioritetno morati prvo da riješi pitanje svog smještaja, budući da smo pri samom kraju mandata dobili zahtjev od guvernerke Centralne banke, u čijim prostorijama je Sudski savjet svih ovih godina stidljivo boravio kao u “nužnom smještaju”, da do decembra tekuće godine te prostorije napusti. Nadam se da će ova država pokazati da ima sluha prema važnosti i značaju ovog organa i njegove ustavne kategorije i da ponovo neće dobiti neko privremeno rješenje i smještaj u nekom podrumu ili drugom sličnom neadekvatnom ambijentu, poput nekih sudova u Crnoj Gori. Odnos prema ovom pitanju će najbolje pokazati kakav je zaista status Sudskog savjeta i da li je odnos drugih državnih institucija prema tom organu u skladu sa proklamovanim načelima razvijenih demokratskih društava.
HRA: U situaciji u kojoj mladi pravnici danas imaju širok izbor profesionalnih puteva, koliko je sudijski poziv konkurentan? Šta bi trebalo mijenjati kako bi se za sudijsku funkciju opredjeljivali najbolji kandidati i da li biste mladom pravniku danas rekli da vrijedi izabrati sudijski poziv?
Rade Ćetković: Obavljanje sudijskog poziva u ovakvim ili sličnim uslovima nije nešto što bih poželio svojoj djeci. U tom pravcu ću prema njima biti sasvim direktan i iskren, a vrlo je vjerovatno da se ni njima, kada toga postanu više svjesni, neće dopasti vrsta i količina posla kojim se bavim i odgovornosti koja iz toga proizilazi, kao ni količina ugleda i ekonomske protivvrijednosti koju sudijska funkcija nosi sa sobom, ali i profesionalna ograničenja koja nesumnjivo utiču i na ostale članove porodice.
Smatram da u aktuelnom društvenom ambijentu sudijski poziv apsolutno nije konkurentan. U svim razgovorima sa mladim pravnicima ogromna većina njih otvoreno ističe da za taj poziv nije zainteresovana, i moram priznati da je to nešto što me deprimira. Nažalost, nisam zadovoljan ni količinom znanja i vještina koje su na testiranjima i intervjuima pokazivali neki od zainteresovanih kandidata za sudijske funkcije u periodu trajanja mandata, što znači da se najkvalitetniji mladi pravnici sve rjeđe okreću ka sudijskom pozivu. Baza iz koje se biraju sudije je više nego ograničena i direktno uslovljava kvalitet budućeg kadra. Nakon posljednjeg povećanja sudijskih zarada osjetno je poraslo interesovanje među mladim pravnicima za ovu funkciju, tako da smatram da bi takav recept, uz povratak nekih segmenata starog zakonskog rješenja o prijemu pripravnika u sudove i omogućavanje da svi studenti sa visokim prosjekom mogu obavljati pripravnički staž u sudu bez bilo kakvih formalnih ograničenja, ponovo vodilo stvaranju jake baze u samim sudovima koja bi bila značajna kako za same sudije koje bi na taj način dobile pomoć, tako i za te mlade ljude koji bi imali mogućnost da stiču neprocjenjivo profesionalno iskustvo i vještine. Ne želim da kažem da je visina primanja jedini motiv, jer niti moje kolege niti ja ovu funkciju nismo odabrali da bismo se obogatili, ali mi se čini da među današnjom mlađom generacijom više nema toliko entuzijasta koji su opijeni željom da daju lični doprinos i pečat pravednijem društvu i zaštiti ljudskih prava i sloboda. Smatram da su više vođeni nekim finansijskim razlozima i količinom slobodnog vremena koje bi im omogućilo razvoj ličnosti u skladu sa njihovim prioritetima. Mislim da je jako mali broj mladih koji svoj budući profesionalni put vežu isključivo za jedno zanimanje, a sudijska funkcija je stalna i po svojoj prirodi zahtjeva brojna odricanja, bez bilo kakve šire mogućnosti da to na adekvatan način kompenzuje, tako da to sve zajedno utiče na njenu (ne)konkurentnost.
Crnogorski