Akcija za ljudska prava (HRA) ukazuje da je poslanik Nebojša Medojević nezakonito zatvoren, da su njemu i poslaniku Kneževiću zatvorskim kaznama zbog ”odbijanja da svjedoče” prekršena ljudska prava na ličnu slobodu, pravično suđenje i slobodu izražavanja. Apelujemo da Ustavni sud u najkraćem roku odluči o njihovim ustavnim žalbama jer je to od ključnog značaja za funkcionisanje demokratije i zaštitu osnovnih prava poslanika.

Kazne zatvora je poslanicima Medojeviću (u prvom slučaju) i Milanu Kneževiću, odredio sud koji za to nije bio nadležan, jer se odlučivalo po žalbi koju prema Zakonu o krivičnom postupku Crne Gore državni tužilac nije imao pravo da izjavi na odluku istražnog sudije da odbije njegov predlog za kažnjavanje svjedoka (član 119 stav 5 ZKP).

Poslaniku Medojeviću je određena kazna zatvora zato što, u prvom slučaju, prilikom svjedočenja nije otkrio identitet službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji mu je navodno dostavio informaciju o tome da je Glavni specijalni tužilac navodno primio mito da ne bi tražio određivanje pritvora za bivšeg gradonačelnika i ambasadora. U drugom slučaju, kažnjen je zato što je odbio da otkrije identitet lica iz diplomatskih krugova Hrvatske koja su ga navodno dovela u vezu sa svjedokom ratnih zločina iz Konavala u kojima je navodno učestvovao Glavni specijalni tužilac. Kneževiću je takođe određena zatvorska kazna, koju izbjegava boravkom u zgradi Skupštine, zbog odbijanja da dostavi podatke o sudiji koji mu je navodno ponudio da mu za 10.000 eura ukine presudu zbog napada na policajca 2015. godine. Poslanici su kažnjeni na osnovu člana 119 Zakonika o krivičnom postupku, koji predviđa novčano i zatvorsko kažnjavanje osobe koja ”bez zakonskog razloga odbije da svjedoči”. U sudskom postupku protiv poslanika Medojevića, u koji je HRA imala uvid, nesporno je utvrđeno da se Medojević odazvao pozivu da svjedoči, da je svjedočio o raznim okolnostima, ali da nije otkrio jednu informaciju – identitet osobe koja mu je saopštila informaciju, pa je zbog toga kažnjen.

HRA smatra da je pri navedenim okolnostima sporno široko tumačenje ”odbijanja da svjedoči” i kažnjavanje osobe koja svjedoči o svemu što joj je poznato, osim o jednoj informaciji, koja joj je moguće i nepoznata.

HRA ukazuje i da poslanici, kao i novinari, imaju pravo i da zaštite svoje izvore informacija, i da, poput novinara, ne bi ni smjeli da budu saslušavani kao svjedoci na osnovu člana 108 Zakonika o krivičnom postupku, koji propisuje da advokat, zdravstveni radnik, novinar, kao i druga lica lica koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne ne mogu biti saslušana kao svjedoci. Poslanik mora da uživa povjerenje građana koje zastupa, i oni se moraju osjećati slobodno da mu priđu i saopšte informacije bez bojazni da bi sebe mogli izložiti krivičnom gonjenju, gubitku posla ili i težim posljedicama. U tom kontekstu, Evropski sud za ljudska prava posebno naglašava značaj slobode izražavanja poslanika i da svako miješanje u tu slobodu zahtijeva najstrožije preispitivanje (Castells, 1992).

Kažnjavanje poslanika Medojevića otvara i pitanje zaštite zviždača, i to kako službenika ANB i osoba iz diplomatskih krugova Hrvatske, čiji identitet Medojević nije otkrio pa je zbog toga kažnjen, ili i samog Medojevića. Međunarodni standardi o zaštiti zviždača govore o mogućnosti da njihov identitet bude zaštićen, uz pravo da oni to što znaju saopšte poslaniku. Dosadašnja praksa Agencije za sprječavanje korupcije u Crnoj Gori (slučaj Patricije Pobrić) ukazuje da se i poslanik može smatrati zviždačem (ASK je Patriciji uskratio zaštitu našavši da ona nije bila zviždač, nego ”lice povezano sa zviždačem”, tj. poslanikom Mladenom Bojanićem). U ovom kontekstu podsjećamo da Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope o zaštiti zviždača iz 2014. godine naglašava: ”U demokratiji, obezbijediti da objavljivanje informacije može da se učini – medijima ili članu parlamenta, na primjer – ključna je garancija za zaštitu javnog interesa, koja je obuhvaćena pravom na slobodu izražavanja (tačka 60).” Zakon o sprječavanju korupcije Crne Gore, koji u posebnom poglavlju propisuje zaštitu zviždača propisuje da zviždač može ostati anoniman, kao i odgovarajuću zaštitu njegovih ličnih podataka (čl. 46, 47).

Ozbiljno podozrenje u pravičnost postupaka u kojima je poslanicima određen zatvor izaziva i to što ni Specijalno državno tužilaštvo, ni Viši sud u Podgorici nisu bili izuzeti od postupanja, iako su kao osnov za drakonsko kažnjavanje poslanika bile njihove izjave da su Glavni specijalni tužilac, odnosno sudija Višeg suda u Podgorici navodno primili mito, odnosno da je Glavni specijalni tužilac učestvovao u ratnim zločinima. Kao odgovor na to, Specijalno državno tužilaštvo, pod vođstvom Glavnog specijalnog tužioca, inicira procesno kažnjavanje poslanika, koje je sproveo Viši sud, iako u tom postupku niko nije izuzet iz postupanja, odnosno, nadležnost za postupanje nije prenijeta na redovno tužilaštvo (u slučaju Medojevića koji je u oba slučaja za koja je kažnjen optužio Glavnog specijalnog tužioca) ili na drugi sud, u slučaju Kneževića.

Bez obzira na formalistička obrazloženja sudova o tome kako se u ovim slučajevima radi o neispunjavanju građanske obaveze i postupku koji ne spada pod zaštitu koju poslanicima daje poslanički imunitet, HRA ističe da su poslanicima određene dvomjesečne zatvorske kazne (Medojeviću ukupno četiri mjeseca), koje imaju isti efekat kao krivične, a bez pravičnog postupka i bez uvažavanja poslaničkog imuniteta.

Konačno, ako je pravi razlog za ove postupke u suštini bio legitiman motiv, da se od klevete zaštite Glavni specijalni tužilac i sudija Višeg suda, naglašavamo da su u Crnoj Gori za tu svrhu obezbijeđeni drugi postupci. Zatvaranjem poslanika putem ”prijekog suda” postignut je sasvim negativan efekat, kojim se urušava povjerenje u pravosuđe i sposobnost državnih institucija da obezbijede vladavinu prava.

Tea Gorjanc-Prelević,

izvršna direktorica HRA

  * * *

 

DETALJNIJE

 

Na osnovu uvida u Rješenje vijeća Višeg suda u Podgorici Kvs. br. 328/18, od 28.11.2018. godine (predsjedavao predsjednik suda Boris Savić, sudije Dragica Vuković i Suzana Mugoša), žalbu advokata Dražena Medojevića i Rješenje vijeća Apelacionog suda Crne Gore (predsjedavala sudija Radmila Mijušković, sudije Milić Međedović i Mušika Dujović, predsjednik suda), i saopštenja Višeg suda u Podgorici od 31.11.2018, došli smo do sledećih zaključaka.

Kršenje prava na slobodu ličnosti

1. Zakonik o krivičnom postupku ne propisuje mogućnost da državni tužilac izjavi žalbu protiv rješenja istražnog sudije kojim je odbijen predlog za kažnjavanje svjedoka. Viši sud u Podgorici, koji je Medojeviću odredio zatvorsku kaznu postupajući po toj žalbi, kao i Apelacioni sud, koji je tu kaznu potvrdio, nisu imali zakonsko ovlašćenje da donesu te odluke.

Zakonik o krivičnom postupku (ZKP) u članu 119, stav 5 propisuje:

”O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili zatvor odlučuje vijeće iz člana 24 stav 7. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje”. (Podvukla HRA).

To je sve što je propisano u vezi prava na žalbu u tom članu.

ZKP ne sadrži odredbu kojom bi bilo propisano da se žalba protiv rješenja kojim nije izrečena kazna zatvora ili kojim nije izrečen zatvor upućuje istom tom ili nekom drugom vijeću, pa je sasvim jasno da zakonodavac nije ni predvidio mogućnost žalbe u takvom slučaju.

Viši sud i Apelacioni sud insistiraju na tome da je žalba protiv rješenja o odbijanju predloga Specijalnog državnog tužioca ipak dozvoljena na osnovu čl. 414 ZKP, koji propisuje da je žalba protiv rešenja istražnog sudije dozvoljena, ”osim ako ovim zakonikom nije određeno da nije dozvoljena”. Oni smatraju da je žalba dozvoljena i članom 119 jer se u njemu ne koristi formulacija ”žalba nije dozvoljena”,  kakva se koristi u zakonu u nekim drugim slučajevima.

HRA smatra da je ovakvo tumačenje neopravdano, zato što nema nikakvog utemeljenja u odredbama ZKP-a, konkretno, nema utemeljenja u odredbama gore citiranog člana 119, stav 5, kao i člana 417, stav 2, u kome je propisano: ”O žalbi na rješenje sudije za istragu odlučuje vijeće iz člana 24 stav 7 ovog zakonika, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno.”

Da je zakonodavac želio da omogući podnošenje obje žalbe, žalbe protiv rješenja kojim se svjedoku izriče kazna i one protiv rješenja kojim se kazna ne određuje, onda uopšte ne bi propisao stav 5 člana 119, već bi ostavio da se i u toj situaciji primjenjuje član 417, stav 2 ZKP. Drugim rječima, Viši sud i Apelacioni sud su svojim tumačenjem proglasili stav 5 člana 119 besmislenim i zanemarili ga, dok HRA smatra da nema jezičkog ni logičkog opravdanja za nipodaštavanje važeće zakonske odredbe, kao i volje zakonodavca da je donese.

Kršenje slobode izražavanja

2. Poslanik Medojević je imao pravo da na osnovu člana 108 Zakonika o krivičnom postupku, i prava na slobodu izražavanja, shodno funkciji narodnog poslanika, uskrati informacije o identitetu službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost koji mu je dao informaciju da je bivši gradonačelnik i ambasador dao mito Glavnom specijalnom tužiocu.

Član 108 Zakonika o krivičnom postupku, Lica koja ne mogu biti saslušana kao svjedoci, u stavu 3 propisuje da se kao svjedok ”ne može saslušati lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski ispovjednik, advokat, zdravstveni radnik i drugi zaposleni u zdravstvu, novinar, kao i druga lica), osim ako je oslobođeno te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne”.

HRA smatra da poslanik spada u grupu ”drugih lica” iz istih razloga zbog kojih pravo na zaštitu izvora pripada i novinarima. Naime, isto kao i novinar, poslanik mora da uživati povjerenje građana koje zastupa, i oni se moraju osjećati slobodno da mu priđu i saopšte informacije bez bojazni da bi sebe mogli izložiti krivičnom gonjenju, gubitku posla ili i težim posljedicama. Međunarodni standardi o zaštiti zviždača izričito govore o mogućnosti da njihov identitet bude zaštićen, uz pravo da oni to što znaju saopšte poslaniku.

Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi stalno naglašava značaj slobode izražavanja poslanika. Još 1992. godine, u slučaju Castells protiv Španije, ovaj evropski sud je rekao: ”Iako je sloboda izražavanja važna za svakoga, ona je posebno važna za izabranog predstavnika naroda. On predstavlja njegovo izborno tijelo, ukazuje na njihove brige i zastupa njihove interese. U skladu s tim, svako miješanje sa slobodom izražavanja opozicionog poslanika, kao što je podnosilac predstavke, zahtijeva najstrožije preispitivanje od strane Suda.”

Međutim, i Viši i Apelacioni sud su zaključili da je poslanik Medojević ”nezakonito” odbio da da iskaz, i pri tom nisu ni pomenuli član 108 ZKP i nisu obrazložili zašto taj član ne bi mogao da važi i za poslanike kao i za novinare ili advokate.

U pogledu zaštite zviždača, Rezolucija Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope iz 2010. godine ”Zaštita zviždača” u tački 6.2.1.2. propisuje ”identitet zviždača se otkriva samo uz njegov ili njen pristanak, ili u cilju da se odgovori na ozbiljnu i neposrednu prijetnju javnom interesu.

Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o zaštiti zviždača iz 2014. godine u tački 14 izričito propisuje da zviždač objavljivanje može izvršiti i putem poslanika, naglašava u tački 12 da Nacionalni okvir treba da podstiče okruženje koje ohrabruje otvoreno izvještavanje ili objelodanjivanje informacija, kao i da Pojedinci treba da se osjećaju sigurno da slobodno pokreću pitanja koja su od javnog interesa. Preporuka naglašava: U demokratiji, obezbijediti da objavljivanje informacije može da se učini – medijima ili članu parlamenta, na primjer – ključna je garancija za zaštitu javnog interesa, koja je obuhvaćena pravom na slobodu izražavanja (tačka 60).

Zakon o sprječavanju korupcije Crne Gore, koji u posebnom poglavlju propisuje zaštitu zviždača takođe propisuje da zviždač može ostati anoniman, kao i odgovarajuću zaštitu njegovih ličnih podataka (čl. 46, 47).

Štaviše, praksa crnogorske Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) ukazuje na to da se i sam poslanik može smatrati zviždačem, te da je on sam neposredno obuhvaćen istim oblikom zaštite. Naime, u odluci kojom je ASK Patriciji Pobrić uskraćen status zviždača, navedeno je da je to zbog toga što je ona ”lice povezano sa zviždačem”, tj. sa poslanikom Mladenom Bojanićem (Odluka Agencije za sprječavanje korupcije br. 03-01-2551/16-7, 5.8.2016).

3. Pravo na pravično suđenje – zahtijeva da sudije koje postupaju u postupku odaju utisak objektivnosti. Međutim, postupak povodom tvrdnji da su Glavni specijalni tužilac i sudija Višeg suda u Podgorici primili mito, sprovodili su državni tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, na čelu sa Specijalnim državnim tužiocem, kao i sudije Višeg suda u Podgorici, bez izuzeća. Pravo na pravično suđenje takođe podrazumijeva da u postupku odlučuje nadležan sud, uspostavljen na osnovu zakona, što u dva slučaja, kako je objašnjeno pod tačkom 1, nije bio slučaj.
4. Smatramo i da je, u dobroj vjeri, sud od Skupštine trebalo da traži odobrenje prije nego što je policiji dat nalog da uhapsi poslanika, imajući u vidu da je lišavanje slobode po svojoj prirodi krivična sankcija, da je svrha poslaničkog imuniteta – da spriječi proizvoljno lišavanje slobode poslanika i onemogućavanje rada parlamenta, kao i to da član 86, stav 3 Ustava Crne Gore propisuje da se takvo odobrenje mora tražiti kada poslaniku prijeti lišavanje slobode zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo, što je po javni interes mnogo opasnija, teža situacija nego što je slučaj u kome poslanik navodno ne ispunjava građansku obavezu svjedočenja.

Konačno, za ukupno sagledavanje situacije je važno imati u vidu okolnosti pod kojima je poslanik Medojević lišen slobode. Uhapšen je oko 1 sat ujutru, kada se na osnovu Zakona o unutrašnjim poslovima sprovode samo privođenja u situacijama koje ne trpe odlaganje, i to poslije vatrene debate u Skupštini o predlogu Vlade kome se Medojević protivio i održao veoma kritičan govor na račun predsjednika Crne Gore. U tom kontekstu se osnovi predočeni za zatvaranje poslanika još više čine kao običan izgovor, a ne obrazloženje utemeljeno u potrebi za zaštitom vladavine prava.

 

* * *

Relevantne zakonske odredbe

 

Lica koja ne mogu biti saslušana kao svjedoci

Član 108

Ne može se saslušati kao svjedok:

1) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja tajnih podataka u smislu propisa kojima se uređuje tajnost podataka, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti;

2) branilac okrivljenog o onome što mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio;

3) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski ispovjednik, advokat, zdravstveni radnik i drugi zaposleni u zdravstvu, novinar, kao i druga lica), osim ako je oslobođeno te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne;

4) maloljetno lice koje, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobno da shvati značaj prava da ne mora da svjedoči.

 

Mjere za obezbjeđenje prisustva svjedoka i procesne kazne

Član 119

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan može se narediti da se prinudno dovede, a može se i kazniti novčano do 1.000 €.

(2) Ako svjedok dođe i, nakon što bude opomenut i upozoren u skladu sa članom 113 stav 2 ovog zakonika, odbije bez zakonskog razloga da svjedoči, može se kazniti novčano do 1.000 €, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca.

(3) Ako svjedok vrijeđa sud i druge učesnike postupka ili im prijeti, sud će ga opomenuti, a može ga i novčano kazniti do 1.000 €.

(4) U izviđaju i istrazi kazne iz st. 1, 2 i 3 ovog člana, na predlog državnog tužioca, izriče sud.

(5) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili zatvor odlučuje vijeće iz člana 24 stav 7 ovog zakonika. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje.

 

Dopuštenost žalbe na rješenje

Član 414

(1) Protiv rješenja sudije za istragu i protiv drugih rješenja suda donesenih u prvom stepenu stranke i lica čija su prava povrijeđena mogu izjaviti žalbu ako ovim zakonikom nije određeno da žalba nije dozvoljena.

(2) Protiv rješenja vijeća donesenog prije i u toku istrage nije dozvoljena žalba, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno.

(3) Protiv rješenja državnog tužioca odlučuje sudija za istragu, osim kad je ovim zakonikom drukčije određeno.

(4) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

(5) Protiv rješenja Vrhovnog suda žalba nije dozvoljena.

 

Odlučivanje o žalbi na rješenje

Član 417

(1) O žalbi na rješenje prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno.

(2) O žalbi na rješenje sudije za istragu odlučuje vijeće iz člana 24 stav 7 ovog zakonika, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno.

(3) Rješavajući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

(4) Ispitujući žalbu sud će, po službenoj dužnosti, paziti da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 ovog zakonika.