Crna Gora je prije dvije decenije sistemski zataškala slučaj trgovine ljudima i primoravanje na prostituciju moldavske državljanke Svetlane Čabotarenko (S. Č.). To zataškavanje je omogućilo dvojici od četvorice osumnjičenih za njenu eksploataciju Zoranu Piperoviću i Ekremu Jasaviću, da je deceniju kasnije, u njenom odsustvu, krivično gone za davanje lažnog iskaza. U tom montiranom postupku S. Č. je nepravedno osuđena na godinu dana zatvora a protiv nje je Crna Gora raspisala i međunarodnu potjernicu. Prošle nedjelje je objavljeno da je ta potjernica ukinuta, jer je krivično gonjenje zastarjelo 2018. godine. Epilog slučaja nije pravda za žrtvu, niti iskupljenje za crnogorsko pravosuđe, već samo podsjećanje da je Crna Gora bila nesposobna da procesuira i kazni na daleko čuveni slučaj trgovine ljudima.

Niko od onih koji su S. Č. zarobili, preprodavali, tukli, silovali, zlostavljali i primoravali na prostituciju nije odgovarao, ni državni tužioci koji su to morali da procesuiraju, ni sudije koje su je naknadno pristrasno osudile, ni Sudski savjet i Vrhovni sud, koji su odbili da na tu pristrasnost reaguju. Crna Gora joj je ostala dužna, a njen slučaj je ostao odraz politički kontrolisanih institucija tog vremena.

Ipak, časni su izuzeci prvenstveno sutkinja Ana Vuković, koja se u istražnom postupku potrudila da zaštiti žrtvu u skladu s međunarodnim standardima, kao i sutkinja Nada Rabrenović, koja je u krivičnom postupku protiv S. Č. dva puta donosila oslobađajuću presudu.

S. Č. je moldavska državljanka, koja je u Podgorici u oktobru 2002. godine uspjela da pobjegne od osoba koje su je eksploatisale i oduzele lične isprave, i da prijavi policiji slučaj trgovine ljudima čija je bila žrtva. U fazi istrage, detaljno je opisala mjesta, okolnosti i osobe uključene u lanac trgovine ljudima, i iznijela navode o umiješanosti nosilaca visokih državnih funkcija.

Uprkos hapšenjima koja su uslijedila u novembru 2002. godine, i šestomjesečne istrage, u kojoj je istražna sutkinja Ana Vuković zaključila da je bilo osnova za optuženja, državno tužilaštvo nikoga nije optužilo. Po ocjeni Vuković, žrtva je dala vjerodostojan iskaz, koji je omogućio identifikaciju aktera i mjesta eksploatacije. Međutim, slučaj je pokazao potpunu nespremnost državnog tužilaštva da se suoči s njenim navodima, dok je ona kontinuirano bila izložena prijetnjama smrću i njoj i njenoj djeci. Pošto je završila sa davanjem iskaza, a s obzirom na njeno teško psiho-fizičko stanje od posljedica zlostavljanja, omogućeno joj je da napusti Crnu Goru i ode u treću zemlju uz pomoć UN i IOM. Doduše, ovaj slučaj je na predlog Vesne Medenice, tada nove Vrhovne državne tužiteljke, doveo do razrješenja državnog tužioca koji je bio nadležan za taj predmet, Zorana Radonjića, zbog nestručnosti, kao i zamjenika Vrhovnog državnog tužioca, Zorana Piperovića, koji je bio osumnjičen za posredovanje u prostituciji, zbog nedostojnosti.

Deceniju kasnije, dvojica osumnjičenih za krivična djela u vezi eksploatacije S. Č, Zoran Piperović i Ekrem Jasavić, podnijeli su krivičnu prijavu protiv nje zbog davanja lažnog iskaza. Pošto je tu prijavu odbacio državni tužilac iz Osnovnog državnog tužilaštva, njih dvojica su kao privatni tužioci vodili krivični postupak protiv S. Č, u njenom odsustvu.

U prvom suđenju S. Č, koje je vodila sutkinja Osnovnog suda u Podgorici, Nada Rabrenović, okrivljena je dva puta oslobođena, jer sutkinja nije utvrdila postojanje umišljaja za izvršenje krivičnog djela. A onda je predmet dodjeljen sudiji Goranu Đukoviću.

Drugo suđenje u odsustvu S. Č. nije ispunilo ni elementarne standarde pravičnosti. Sudija Đuković je postupao otvoreno pristrasno i nije obezbijedio ravnopravan tretman okrivljenoj u postupku, nije izveo ni jedan dokaz koji bi joj mogao ići u prilog, nije reagovao na potpuno pasivno držanje njenog branioca po službenoj dužnosti, nekritično je prihvatao materijalne dokaze koji su notorni u slučaju maskiranja trgovine ljudima, nekritično je prihvatao sve izjave tužilaca, pa čak i one uvredljive i omalovažavajuće na račun koleginice sutkinje Ane Vuković, koja je vodila istražni postupak, advokata S. Č, koji ju je zastupao u vrijeme istrage 2002-2003, i direktorice SŽK, Ljiljane Raičević, u čijem skloništu je S. Č. boravila, a koje nije ni saslušao.

Sudija Đuković se istakao i komičnim zapažanjima da je ”nelogično” da bilo koji crnogorski državnik raskalašno živi ili da zamjenik Vrhovnog državnog tužioca vrši krivična djela kao što je posredovanje u vršenju prostitucije. O tome rječito svjedoče njegove rečenice iz presude: „Životno je nelogično da je (Piperović) koji je obavljao javnu funkciju zamjenika Vrhovnog državnog tužioca, mogao vršiti tako teško krivično djelo na štetu tada oštećene, pogotovo što je za tu funkciju osim stručnih referenci, morao da ima i visok ugled kako u profesionalnom tako i u ličnom životu…” (presuda K. br. 199/14, str. 40). Danas, kada je već nekoliko državnih tužilaca ili osuđeno ili na optuženičkoj klupi, zvuči nevjerovatno da je 2014. godine u Crnoj Gori bio normalizovan zaključak suda da su svi državni tužioci po prirodi stvari moralni i da nije logično da mogu da vrše teška krivična djela!

Međutim, tu nije kraj, presuda kojom je S. Č. osuđena sadržala je i dokaz pristrasnosti u odnosu na “državnike Crne Gore”, konkretno tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, koga je S. Č. pomenula u svjedočenju u kontekstu razuzdanih zabava u vili na Svetom Stefanu, kojima je prisustvovala. Tako presuda sadrži i ovaj sudijski zaključak: „(Iskaz okrivljene se) pokazuje … iznad svega nelogičan, a pogotovo da bilo koji državnik Crne Gore živi takvim načinom života kako to neosnovano želi predstaviti tada oštećena…” (presuda K. br. 199/14, str. 41). Ovakvi zaključci očigledno nisu nikakva pravna argumentacija – već dokaz sudijske poniznosti prema državnim funkcionerima, na račun žrtve. Doduše, Đuković je S. Č. osudio samo uslovno, dok su tri sutkinje Višeg suda u Podgorici – Miljana Pavlićević, Hasnija Simonović i Evica Durutović, sada sve u penziji – tu kaznu preinačile na godinu dana zatvora. One su postupanje kolege Đukovića u svemu ostalom podržale, ne reagujući ni na to da branilac S. Č. po službenoj dužnosti, Boško Laličić, nije u njenu korist preduzeo apsolutno ništa: nije predložio ni jedan dokaz, nije doveo u pitanje ni jedan dokaz optužbe, dok je u završnoj riječi samo „ostavio sudu na ocjenu donošenje zakonite odluke”. Nije čak ni žalbu izjavio na prvostepenu presudu. Sutkinje su same zaključile da je predložio odbijanje žalbe tužilaca – što znači da branilac nije zatražio čak ni to, iako je troškove nerada u tom postupku vjerovatno naplatio.

U decembru 2014. godine, Sigurna ženska kuća (SŽK), Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za ženska prava (CŽP) podnijele su pritužbe Sudskom savjetu, Komisiji za etički kodeks sudija, predsjednicima Osnovnog i Višeg suda u Podgorici i Advokatskoj komori na postupanje sudija i advokata u ovom predmetu. Svi su se proglasili nenadležnim.

Sudski savjet, tada pod predsjedavanjem prof. dr Mladena Vukčevića, oglasio se nenadležnim – našavši da to tijelo ne bi trebalo da razmatra pritužbe na rad sudija, iako je to bilo direktno suprotno Ustavu i zakonima Crne Gore, koji Savjetu propisuju obavezu razmatranja pritužbi na rad sudija, a što to tijelo i dan danas radi. Predsjednik Komisije za etički kodeks sudija Dobrica Šljivančanin – čija je komisija imala samo tri člana, od kojih je jedna bila upravo Hasnija Simonović, jedna od sudija na koje se pritužba odnosila – ignorisao je pritužbu. Predsjednik Osnovnog suda Zoran Radović nije odgovorio ni na pritužbu ni na urgencije. Disciplinski tužilac Advokatske komore Živko Savović i predsjednik Komore Zdravko Begović postupili su jednako ignorantski u odnosu na pritužbu protiv advokata Laličića. Naknadno se zamjenik Disciplinskog tužioca komore, Nenad Medojević oglasio nenadležnim riječima da nijesu nadležni „da vrednuju cjelishodnost preduzimanja ili nepreduzimanja radnji u brojnim predmetima u kojima advokati svakodnevno postupaju pred sudovima“.

Ono što se S. Č. desilo nije samo individualna nepravda. Nekažnjivost onoga što se njoj desilo sigurno je mnoge odvratilo od toga da bilo šta slično prijave crnogorskim vlastima. A kažnjavanje nje, kao žrtve, bilo je dodatno upozorenje svima. Postupljeno je protiv načela nekažnjavanja žrtava trgovine ljudima, na koje je Crnoj Gori više puta ukazivala i GRETA – Grupa stručnjaka Savjeta Evrope za borbu protiv trgovine ljudima. To načelo nalaže da žrtve, čak i kada počine krivična djela (a što ovdje nije bio slučaj), ne smiju biti krivično gonjene ako su ih počinile kao direktnu posljedicu eksploatacije u kojoj su se nalazile. Crna Gora to načelo u slučaju S. Č. nije primijenila. Nije ga primijenio sud, a ni druge institucije kojima je bila dužnost da sankcionišu takvo postupanje. Evelin Probst, koordinatorka austrijskog centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima LEFÖ-Ibf, organizacije u kojoj je S. Č. boravila nakon što je napustila Crnu Goru, izjavila je da je ta organizacija šokirana osuđujućom presudom protiv nje, naglasivši da je bilo očigledno da je S. Č. bila žrtva velike traume i da je zasluživala samo poštovanje zbog hrabrosti da policiji prijavi krivična djela. Poznato je i to da je njeno svjedočenje doprinjelo da srpska policija 2003. godine uhapsi Milivoja Zarubicu, organizatora mreže za trgovinu ljudima i eksploataciju žena u svrhe prostitucije.

Zastarjelost krivičnog gonjenja nije nikakva satisfakcija. Satisfakcija bi bila vladavina prava – da su počinioci osuđeni, da je žrtva kao takva zvanično prepoznata i da su se institucije koje su propustile da je zaštite bar suočile s tim propustom. Ništa od toga se nije desilo. Ukidanje potjernice tu ocjenu ne mijenja. Kada je najpoznatija i najhrabrija žrtva trgovine ljudima u Crnoj Gori, regionu i šire ostala nezaštićena i progonjena, nije ni čudo što je ostala i jedina koja je zapamćena.

Maja Raičević, Centar za ženska prava (CŽP)

Tea Gorjanc Prelević, Akcija za ljudska prava (HRA)

Budislavka Mira Saveljić, Sigurna ženska kuća (SŽK)

Povezana saopštenja:

• 30/4/2015 – VDT DA PODNESE ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI PROTIV PRESUDE U SLUČAJU S.Č.
• 20/5/2015 – OBAVJEŠTENJE O POSTUPANJU SUDSKOG SAVJETA, PREDSJEDNIKA OSNOVNOG SUDA U PODGORICI, VIŠEG SUDA U PODGORICI I ADVOKATSKE KOMORE CRNE GORE PO PRITUŽBAMA NA RAD SUDIJA I ADVOKATA U SLUČAJU PROTIV MOLDAVSKE DRŽAVLJANKE SVETLANE ČABOTARENKO (S.Č) KOJE SU PODNIJETE PRIJE PET MJESECI