Sudski savjet, Advokatska komora, predsjednici Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici – nadležni da utvrde kršenje pravila profesionalne etike i disciplinsku odgovornost sudija, odnosno advokata koji su pristrasno i neprofesionalno postupali u krivičnom suđenju protiv moldavske državljanke Svetlane Čabotarenko (S.Č) – oglasili su se nenadležnima ili su ignorisali naše pritužbe podnijete prije pet mjeseci, propuštajući tako da izvrše zakonske obaveze u skladu sa svojim nadležnostima. Očigledno ne postoji volja da se postupa u ovom slučaju zbog stava predsjednika Vlade Crne Gore da je slučaj zlostavljanja, primoravanja na prostituciju i trgovine S.Č. izmišljen u političkom cilju sprečavanja nezavisnosti Crne Gore. Međutim, za ovakvu tvrdnju nisu ponuđeni dokazi, a oni koji su ponuđeni u krivičnom postupku vođenom protiv S.Č. zbog krivičnog djela Davanje lažnog iskaza su notorni u prikrivanju trgovine ljudima. Ponavljamo da u ovom slučaju nažalost niko ponuđene dokaze nije kritično sagledavao, jer su i sudije i advokat po službenoj dužnosti postupali očigledno pristrasno i neprofesionalno, na način koji ne bi trebalo da služi na čast sudijskoj i advokatskoj profesiji u državi članici Savjeta Evrope koja pretenduje i na članstvo u Evropskoj uniji. Očekujemo da bar poslanici Skupštine Crne Gore i Evropska komisija poklone dužnu pažnju ovom slučaju prilikom procjene sposobnosti institucija – Sudskog savjeta i Advokatske komore Crne Gore – da obezbijede vladavinu prava i poštovanje profesionalne etike.

Disciplinski tužilac Advokatske komore Crne Gore Živko Savović, predsjednik Advokatske komore Zdravko Begović, predsjednik Osnovnog suda u Podgorici Zoran Radović i predsjednik Komisije za Etički kodeks sudija Dobrica Šljivančanin potpuno su ignorisali naše pritužbe iz decembra 2014. godine na postupanje advokata Boška Laličića i sudije Gorana Đukovića, odnosno sudija Miljane Pavlićević, Hasnije Simonović i Evice Durutović u krivičnom postupku vođenom protiv moldavske državljanke S.Č, uprkos i dostavljenim urgencijama. Takvo postupanje nije u skladu s njihovim nadležnostima i neprimjereno je ugledu funkcija koje obavljaju.

Predsjednik Višeg suda u Podgorici Boris Savić oglasio se nenadležnim da ocjeni osnovanost pritužbe na rad postupajućih sudija u njegovoj nadležnosti, sudija Višeg suda u Podgorici Miljane Pavlićević, Hasnije Simonović i Evice Durutović, kao i sudije Osnovnog suda u Podgorici Gorana Đukovića, zato što smo istu pritužbu uputili i Sudskom savjetu. On je očekivao da Sudski savjet procjeni da li on tom pritužbom treba da se bavi, pa kako mu se Sudski savjet nije obratio, pritužbom se nije bavio ni on, iako je bio i neposredno nadležan da postupa po pritužbi.

Odluka Sudskog savjeta da se oglasi nenadležnim da postupa po našoj pritužbi predstavlja posebno razočarenje, jer smo očekivali da u novom mandatu ovo tijelo vrši svoje nadležnosti punim kapacitetom i povrati povjerenje u nezavisnost sudstva, kao što je to najavio njegov predsjednik prof. dr Mladen Vukčević. Odluku da se oglase nenadležnim nijesu utemeljili ni na jednom važećem propisu u Crnoj Gori, već na mišljenju Venecijanske komisije da Sudski savjet ne bi trebalo da bude nadležan za razmatranje pritužbi na rad sudija, koje je suprotno izričitim rješenjima iz Ustava i zakona Crne Gore. Član Sudskog savjeta i predsjednik Komisije za etički kodeks sudija Dobrica Šljivančanin, ignorisao je pritužbu u kojoj se ukazivalo na višestruka kršenja Kodeksa od strane sudija, moguće i zato što je pritužbom obuhvaćena i članica Komisije za etički kodeks sudija, Hasnija Simonović. (Komisija za etički kodeks sudija broji ukupno tri člana).

Iako smo se 29.4.2015. obratili i inicijativom Vrhovnom državnom tužiocu (VDT) da podnese vanredni pravni lijek (zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu) protiv pravosnažne presude protiv S.Č. da bi se ona proglasila nezakonitom, ni VDT, ni Vrhovni sud, nisu nadležni da utvrđuju kršenje Kodeksa sudijske etike, već je za to nadležna Komisija za Etički kodeks sudija, na čijem je čelu Dobrica Šljivančanin, član Sudskog savjeta; VDT i/ili Vrhovni sud takođe nijesu nadležni da iniciraju pokretanje postupka utvrđivanja disciplinske odgovornosti ili razrješenja sudija, kao što to jesu predsjednici Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici, odnosno Sudski savjet, niti je VDT nadležan da procesuira pritužbe zbog povrede Kodeksa profesionalne etike advokata, već je to disciplinski tužilac Advokatske komore Živko Savović.

Slijedi detaljni prikaz konteksta slučaja i obrazloženja odluka kojima su se institucije koje su uopšte odgovorile na naše pritužbe oglasile nenadležnim.

*   *   *

Razlozi za pritužbu – postupanje sudija i advokata u krivičnom postupku protiv S.Č.

Nevladine organizacije, udruženja građana, Akcija za ljudska prava, Sigurna ženska kuća i Centar za ženska prava podnijele su 17.12.2014. pritužbe Sudskom savjetu i Advokatskoj komori na rad sudija i advokata u slučaju protiv moldavske državljanke Svetlane Čabotarenko (S.Č.), koji je pravosnažno okončan prošle godine njenom osudom u odsustvu na godinu dana zatvora zbog davanja lažnog iskaza. Postupak se vodio po optužnici privatnih tužilaca Zorana Piperovića i Ekrema Jasavića, koje je u svom svedočenju S.Č. 2002. godine optužila da su je, zajedno sa trojicom drugih okrivljenih zlostavljali, primoravali na prostituciju, odnosno preprodavali. Ta krivična istraga je 2003. godine okončana bez podizanja optužnice protiv okrivljenih, što su kritikovali stručnjaci Savjeta Evrope i OEBS u posebnom izvještaju. U okviru svog svjedočenja, S.Č. je pomenula i privatnu zabavu na Svetom Stefanu, kojoj je navodno prisustvovao i predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović, koji se i danas nalazi na istoj funkciji.

Analiza prvostepene presude, kojom je S.Č. u odsustvu osuđena uslovno, i drugostepene, kojom je prvostepena presuda potvrđena, a kazna S.Č. preinačena sa uslovne na godinu dana zatvora, pokazuje da su sudije u ovom slučaju postupale pristrasno, protivno ljudskom pravu na pravično suđenje i Kodeksu etike sudija Crne Gore. U kontekstu etičnosti, u vidu kratke ilustracije, valja se prisjetiti zaključaka na kojima je sudija Đuković zasnovao pravosnažnu presudu, koji sami po sebi dovoljno govore o njegovoj neobjektivnosti:

”Životno je nelogično da je (Piperović) koji je obavljao javnu funkciju zamjenika Vrhovnog državnog tužioca, mogao vršiti tako teško krivično djelo na štetu tada oštećene, pogotovo što je za tu funkciju osim stručnih referenci, morao da ima i visok ugled kako u profesionalnom tako i u ličnom životu…” (presuda K. br. 199/14 , strana 40);

”(Iskaz okrivljene se) pokazuje kao neistinit i iznad svega nelogičan, a pogotovo da bilo koji državnik Crne Gore živi takvim načinom života kako to neosnovano želi predstaviti tada oštećena…” (presuda K. br. 199/14 , strana 41).

Pored ostalog, sudija Đuković je u presudu unio uvredljive i omalovažavajuće izjave na račun svoje koleginice, sudije Višeg suda u Podgorici Ane Vuković, koja je vodila krivičnu istragu 2002-2003, što je presedan u sudskoj praksi Crne Gore, kao i direktorke Sigurne ženske kuće Ljiljane Raičević, koja je S.Č. pružila utočište, i advokata S.Č. Dragana Prelevića, iako za tako nešto nije imao ni zakonsku ni moralnu obavezu, niti je pomenute u postupku uopšte saslušao, iako je to trebalo da uradi.

Ovakvim postupanjem sudija je povrijedio ugled sudijske funkcije, što po zakonu predstavlja poseban prekršaj odnosno razlog za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti. Članom 50, st. 1 ranije važećeg Zakona o Sudskom savjetu (“Službeni list CG”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) koje odredbe ostaju na snazi do 1. januara 2016, propisano je da sudija disciplinski odgovara ako neuredno vrši sudijsku funkciju ili ako vrijeđa ugled sudijske funkcije u slučajevima propisanim zakonom. Kako je ranije važećim Zakonom o sudovima (“Službeni list RCG”, br. 5/2002, 49/2004 i “Službeni listu CG”, br. 22/2008, 39/2011, 46/2013 i 48/2013) članom 33b, st. 1, tač. 2. propisano da sudija vrijeđa ugled sudijske funkcije ako se neprimjereno odnosi prema učesnicima u sudskim postupcima i zaposlenima u sudu, to je jasno da su u vrijeme podnošenja pritužbe na rad sudije Đukovića postojali razlozi za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti, odnosno postupanje po pritužbi.

U pritužbi je ukazano da je krajnje pristrasno postupanje sudije Đukovića u ovom slučaju ugrozilo ugled suda, integritet sudijske funkcije i povjerenje javnosti u integritet pravosudnih institucija, što sve predstavlja i kršenje članova 2,3,5,7 i 10 Etičkog kodeksa sudija . Takođe je ukazano da su, odlučujući po žalbi tužilaca na prvostepenu presudu, ovakvo postupanje sudije prvostepenog suda u potpunosti podržale tri sudije Višeg suda, koje nisu reagovale ni na činjenicu da branilac okrivljene nije preduzimao bilo kakve radnje u toku prvostepenog postupka, da čak nije ni podnio žalbu na presudu kojom je ona osuđena, pa ni ono što se može smatrati odgovorom na žalbu. Na ovaj način, sudije Višeg suda su omogućile da pravosnažno bude okončan postupak u kome ne samo da nije bio obezbijeđen minimum standarda pravičnog suđenja, već u kome je došlo i do kršenja sudijske etike, iako su po članu 11 Etičkog kodeksa sudija bile dužne i da nadležnim organima ukažu na ponašanje sudije koje je bilo potpuno suprotno ponašanju kakvo je propisano Kodeksom.

Advokat koji je S.Č. u odsustvu zastupao po službenoj dužnosti, Boško Laličić, u korist odbrane S.Č. koju je zastupao po službenoj dužnosti, nije uradio ništa, pa je tako postupao je neprofesionalno i neetično, tj. suprotno Kodeksu profesionalne etike advokata , i takve svoje usluge naplatio iz državnog budžeta. Kodeks zahtijeva da advokat postupa ”brižljivo, savjesno, odlučno, blagovremeno, sa iskrenošću prema klijentu, uz punu posvećenost slučaju koji mu je povjeren i uz upotrebu svih svojih znanja i sposobnosti i svih pravno dopuštenih i opravdanih sredstava”. Advokat Laličić tokom postupka nije predložio izvođenje nijednog dokaza, niti je doveo u pitanje i jedan dokaz protiv svoje klijentkinje, a u formi završne riječi naveo je samo da “ostavlja na sudu na ocjenu donošenje zakonite odluke”. Advokat Laličić nije izjavio ni žalbu na prvostepenu presudu kojom je njegova klijentica oglašena krivom i osuđena na uslovnu kaznu zatvora od dvije godine, a u vidu odgovora na žalbu tužilaca, koji su insistirali na njenom strožijem kažnjavanju, lakonski je izjavio kako traži “pravičnost i zakonitost”. Viši sud je u svojoj presudi citirao ove riječi advokata i naveo da je na osnovu njih ”zaključio” da je advokat predložio odbijanje žalbe kao neosnovane, što znači da branilac S.Č. po službenoj dužnosti sam nije predložio čak ni odbijanje žalbe.

Kome su i kada upućene pritužbe na postupanje sudija i advokata

U skladu sa propisima o nadležnosti Sudskog savjeta i Advokatske komore, obratili smo se ovim institucijama 17. decembra 2014. očekujući od njih da postupe po pritužbama i iniciraju postupke utvrđivanja odgovornosti sudija, odnosno advokata za kršenje profesionalne etike odnosno disciplinske odgovornosti. Dana 23. decembra 2014. pritužbe smo uputili i predsjednicima Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici, imajući u vidu da su oni nadležni da pokrenu disciplinski postupak u odnosu na sudije suda kojim predsjedavaju, tj. u slučaju predsjednika Višeg suda, i u odnosu na sudije neposredno nižeg suda.

Kako ni nakon 70 dana od podnošenja pritužbi nismo dobili zvanične odgovore od pomenutih institucija niti bilo kakvu povratnu informaciju, 26. februara 2015. smo uputili urgencije.

Postupanje Sudskog savjeta u cjelini

Od Sudskog savjeta smo 27. februara 2015. primili kratak dopis kojim smo obaviješteni da je nadležnost Sudskog savjeta propisana članom 128 Ustava Crne Gore i članom 23 Zakona o Sudskom savjetu (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013), te da navedene odredbe ne ostavljaju mogućnost Sudskom savjetu da komentariše pravosnažne odluke, kao ni dokaze izvedene u toku postupka. HRA je zamolila Savjet da se ponovo izjasni na pritužbu, nadajući se da je u pitanju neka zabuna, ističući da Ustav u članu 126 propisuje da Sudski savjet obezbjeđuje “nezavisnost i samostalnost sudova i sudija”, a u članu 128, st. 1, tačka 5 propisuje da je Sudski savjet nadležan da razmatra izvještaj o radu suda, predstavke i pritužbe na rad sudija i zauzima stavove o njima”. Takođe, član 23, st. 1 Zakona o Sudskom savjetu (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) definiše da Sudski savjet “razmatra pritužbe na rad sudija”, dok je stavom 2 istog člana propisano da Sudski savjet “odlučuje o disciplinskoj odgovornosti sudija”. Pravo podnošenja pritužbe Sudskom savjetu propisano je i Poslovnikom Sudskog savjeta (”Sl. list Crne Gore” br. 57/11, 17/13, 04/14) koji u čl. 50, st. 1 propisuje da “svako fizičko i pravno lice ima pravo da podnese protužbu na rad i ponašanje sudije i da se pritužba podnosi Sudskom savjetu.”

HRA je u istom zahtjevu posebno istakla okolnost da je Sudski savjet, u svom odgovoru, precizno označenu pritužbu tretirao kao “predstavku”, umanjujući na taj način pravnu i procesnu težinu pisanog akta i pokušavajući da ga svrsta u pismena u odnosu na koja ne postoji izričita obaveza razmatranja i eventualnog procesuiranja od strane Sudskog savjeta. Međutim, pritužba, za razliku od predstavke, predstavlja pismeno obraćanje čije je procesuiranje i odlučivanje po istoj precizno propisano gore citiranim odredbama Zakona o sudskom savjetu i Poslovnika Sudskog savjeta, i u odnosu na koju Sudski savjet ima obavezu da razmatra i postupa.

Osim što je po naprijed citiranim odredbama bio u obavezi da uzme u razmatranje pritužbu na rad sudije i da po njoj postupa, Sudski savjet je na osnovu čl. 51 Poslovnika bio u obavezi da pritužbu dostavi predsjedniku suda u kojem radi sudija protiv kojeg je pritužba podnijeta, u ovom slučaju predsjednicima Osnovnog i Višeg suda u Podgorici , radi provjere navoda, kako bi mogli odlučiti da li postoji osnov za pokretanje disciplinskog postupka. Stavom 3 i 4 člana 52 Poslovnika propisano je da će predsjednik suda, ako nađe da nema osnova za pokretanje disciplinskog postupka, cjelokupne spise predmeta dostaviti Sudskom savjetu sa obrazloženjem zašto nema osnova za pokretanje disciplinskog postupka, te da će Sudski savjet povodom takve pritužbe zauzeti stav i o njemu obavijestiti podnosioca pritužbe i sudiju protiv kojeg je pritužba podnijeta.

HRA je zatim 12. maja 2015. primila dopis Sudskog savjeta u obliku izjašnjenja na zahtjev od 4. marta 2015, u kojem se još jednom konstatuje da odredbe na koje se poziva HRA (čl. 126 i 128 Ustava Crne Gore, čl. 23 i 54 Zakona o Sudskom savjetu (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) i čl. 50 i 51 Poslovnika Sudskog savjeta (Sl. list Crne Gore br. 57/11, 17/13, 04/14), ”ne ostavljaju mogućnost Sudskom savjetu da komentariše pravosnažne sudske postupke, kao ni dokaze izvedene u toku postupka, već samo da cijeni rad sudije u postupcima koji nijesu okončani, kako bi se moglo odlučivati da li postoji osnov za pokretanje disciplinskog postupka protiv sudije zbog učinjenog disciplinskog prekršaja predviđenog odredbama Zakona o sudovima, vodeći računa da se u konačnom zaštita ostvaruje redovnim i vanrednim pravnim ljekovima”.

Sudski savjet se u prilog svojim navodima pozvao i na Mišljenje Venecijanske komisije, dato na Nacrt Zakona o pravima i dužnostima sudija i Sudskom savjetu Crne Gore, od 28. novembra 2014, u kome je Venecijanska komisija navela da nadležnost Sudskog savjeta da razmatra pritužbe na rad sudija ostavlja otvoreno pitanje ko ima pravo podnošenja pritužbi i po kom osnovu, i da u svijetlu funkcionisanja nezavisnosti pravosuđa i imajući u vidu žalbene postupke protiv odluka sudija, Sudski savjet ne bi trebalo da ima nadležnost “da razmatra pritužbe na rad sudija”. Međutim, Ustav Crne Gore izričito propisuje ovu nadležnost Sudskog savjeta, kao i zakon i poslovnik o radu Sudskog savjeta.

Ovakav stav Sudskog savjeta o svojoj nadležnosti je u najmanju ruku kontradiktoran, jer u pasusu koji prethodi naprijed citiranom iz dopisa od 12. maja 2015, Sudski savjet navodi da je ipak nadležan ali “samo da cijeni rad sudije u postupcima koji nijesu okončani, kako bi se moglo odlučivati da li postoji osnov za pokretanje disciplinskog postupka protiv sudije zbog učinjenog disciplinskog prekršaja predviđenog odredbama Zakona o sudovima, vodeći računa da se u konačnom zaštita ostvaruje redovnim i vanrednim pravnim ljekovima”. Ovdje nije jasno koja je suštinska razlika između ovlašćenja Sudskog savjeta da “cijeni rad sudije (…) kako bi se moglo odlučivati da li postoji odgovornost za pokretanja disciplinskog postupka” i ovlašćenja da “razmatra pritužbe na rad sudija” pošto oba ovlašćenja sadrže obavezu postupanja po pritužbi, inicijativi ili drugom vidu ukazivanja na nepravilan ili nepropisan rad sudija.

Pozivanjem Sudskog savjeta na citirano mišljenje Venecijanske komisije se postavlja logično pitanje – šta je obavezujuće za Sudski savjet – pravni poredak Crne Gore ili mišljenje Venecijanske komisije? Jasno je da važeći Ustav i zakoni države imaju prednost u odnosu na mišljenje Venecijanske komisije, posebno iz razloga što su citirane odredbe Ustava, Zakona o Sudskom savjetu (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) i Poslovnika Sudskog savjeta (”Sl. list Crne Gore” br. 57/11, 17/13, 04/14) kojima je regulisan postupak po pritužbi na rad sudija, i dalje na snazi. Prihvatajući ovakav stav Sudskog savjeta značilo bi suspendovanje primjene važećih zakona zbog mišljenja Venecijanske komisije, koje mišljenje u konačnom nije uvaženo prilikom donošenja novog Zakona o Sudskom savjetu i sudijama iz marta 2015. (“Službeni list CG”, br. 11/2015) koji upravo članom 27, st. 1, tač. 5, kojim je regulisana nadležnost Sudskog savjeta, propisuje da Sudski savjet, pored nadležnosti utvrđenih Ustavom (…) razmatra pritužbe na rad sudija i predsjednika sudova.

Stav Sudskog savjeta da može da cijeni rad sudije samo u postupcima koji nijesu okončani, nije utemeljen ni u jednom važećem pravnom propisu u Crnoj Gori. Naime, ne postoji propis kojim je zabranjeno Sudskom savjetu da razmatra pritužbe na rad sudija u okončanim predmetima.

Nepostupanje predsjednika Komisije za Etički kodeks sudija, Dobrice Šljivančanina

Iako je pritužba na rad sudija dostavljena svim članovima Sudskog savjeta, pa tako i članu Savjeta koji je istovremeno i predsjednik Komisije za Etički kodeks sudija, Dobrici Šljivančaninu, on nije našao za shodno da na osnovu pritužbe u kojoj je ukazano na višestruka kršenja Etičkog kodeksa sudija preduzme mjere po zakonu i poslovniku, u skladu sa svojim nadležnostima.

Zakon o Sudskom savjetu čl. 54, st. 3 (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) (koje odredbe važe do 1. januara 2016) daje ovlašćenje Komisiji za Etički kodeks sudija da može podnijeti predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudije zbog vrijeđanja ugleda sudijske funkcije u slučajevima utvrđenim zakonom. Poslovnikom o načinu rada i odlučivanja Komisije za Etički kodeks sudija članom 4 je propisano da je zadatak Komisije da prati primjenu Etičkog kodeksa sudija, postupa po inicijativama za pokretanje postupka za utvrđivanje povrede Etičkog kodeksa sudija, donosi odluku da li određeno ponašanje sudije predstavlja povredu Etičkog kodeksa sudija, podnosi Disciplinskoj komisiji predlog za utvrdjivanje disciplinske odgovornosti u skladu sa zakonom.

Nepostupanje predsjednika Višeg suda u Podgorici i predsjednika Osnovnog suda u Podgorici

Predsjednicima Višeg suda u Podgorici i Osnovnog suda u Podgorici, 23. decembra 2014. dostavljena je pritužba na rad sudije Osnovnog suda u Podgorici, Gorana Đukovića, odnosno sudija Višeg suda u Podgorici, Milijane Popović, Hasnije Simonović i Evice Durutović uz obaviještenje da je ista pritužba dostavljena i Sudskom savjetu. Kada je od podnošenja pritužbe i obavještenja o pritužbama poslatih predsjednicima Osnovnog i Višeg suda u Podgorici, prošlo više od dva mjeseca, HRA se 3. marta 2015. godine još jednom obratila predsjednicima Osnovnog i Višeg suda u Podgorici, molbom za dostavljanje informacija o preduzetim radnjama po pritužbama. Za razliku od predsjednika Osnovnog suda, od kojeg do današnjeg dana nismo dobili bilo kakvu povratnu informaciju, predsjednik Višeg suda u Podgorici je HRA obavijestio dopisom od 6. marta 2015. da se za ishod postupanja po pritužbi obratimo Sudskom savjetu, pošto smo pritužbu prvo dostavili tom tijelu, dok smo njega samo o tome obavijestili, te da je u pitanju pravosnažna odluka koja se eventualno može ispitivati u postupku po vanrednim pravnim ljekovima.

Međutim, predsjednik Višeg suda u Podgorici, kao i predsjednik Osnovnog suda u Podgorici, trebalo je da razmotre našu pritužbu, i da, ako utvrdi da postoji razlog, pokrenu disciplinski postupak podnošenjem predloga za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudije u skladu sa članom 54, st. 2 Zakona o Sudskom savjetu (“Sl. list Crne Gore”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013 – odredba važi do 2016). Ne postoji odredba koja bi predsjednika suda obavezivala da čeka da mu se Sudski savjet obrati zahtjevom da postupi po pritužbi.

Nepostupanje po pritužbama, odnosno nepokretanje postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudije kada predsjednik suda zna ili bi morao znati da postoje uslovi za to je prekršaj koji povlači disciplinsku odgovornost (propisano odredbama čl. 50, st. 2 Zakona o sudskom savjetu (“Službeni list CG”, br. 13/2008, 39/2011, 31/2012, 46/2013 i 51/2013) koje važe do 1. januara 2016. i čl. 33v, st. 1, tač. 2 i 3 Zakona o sudovima (“Službeni list RCG”, br. 5/2002, 49/2004 i “Službeni listu CG”, br. 22/2008, 39/2011, 46/2013 i 48/2013).

Nepostupanje disciplinskog tužioca Advokatske komore Živka Savovića i predsjednika Advokatske komore Zdravka Begovića

Pritužbu na neprofesionalni rad advokata Boška Laličića, koji je okrivljenu S.Č. zastupao po službenoj dužnosti suprotno Kodeksu profesionalne etike advokata HRA je podnijela 16. decembra 2014. godine predsjedniku Advokatske komore Zdravku Begoviću i disciplinskom tužiocu Advokatske komore Živku Savoviću. Do današnjeg dana nismo obaviješteni da su preduzete bilo kakve radnje od strane Advokatske komore Crne Gore i njenog Disciplinskog tužioca po toj pritužbi.

Nakon što je od podnošenja i ove pritužbe prošlo 70 dana, HRA se 26. februara 2015. Komori obratila urgencijom kojom je tražila informacije o preduzetim radnjama po pritužbi, da bi istog dana od Komore dobili potvrdu da je urgencija, odnosno upit primljen i da će odmah biti proslijeđen Disciplinskom tužiocu i predsjedniku Advokatske Komore. Budući da se nakon ove urgencije niko u ime Komore nije obratio, nakon sedam dana, 5. marta 2015, HRA je ponovo urgirala drugim dopisom u kojem je podsjetila Komoru na podnesenu pritužbu iz decembra 2014. i prvu urgenciju iz februara 2015, međutim do današnjeg dana od ovog tijela nije dobijena ni jedna povratna informacija.

Na osnovu člana 94 Statuta Advokatske komore Crne Gore Disciplinski tužilac postupa po prijavi fizičkog ili pravnog lica, organa Advokatske komore ili po sopstvenoj inicijativi. Članom 95 Statuta propisano je da Disciplinski tužilac, ako ocijeni da iz prijave proilaze obilježja povrede dužnosti advokata i osnovi sumnje da je povreda dužnosti izvršena, obavještava prijavljenog uz dostavljanje kopije prijave i priloženih dokaza sa pozivom da se u roku od 8 dana od prijema prijave izjasni, dok od podnosioca prijave ili drugih državnih organa, fizičkih ili pravnih lica može tražiti dodatna objašnjenja i dokaze (čl. 96). U konačnom, po prispijeću izjašnjenja ili proteku roka od 8 dana, te nakon sprovođenja potrebnih izviđaja, Disciplinski tužilac odlučuje da li će pokrenuti postupak i podići optužnicu ili će odbaciti prijavu.

Nakon podnošenja pritužbe u decembru 2014, Advokatskoj komori Crne Gore i njenom Disciplinskom tužiocu poslate su još dvije urgencije koje, kako smo naveli, nisu dale rezultata. Disciplinski tužilac je bio dužan da u skladu sa citiranim odredbama Statuta, preduzme konkretne radnje u cilju provjere navoda i činjenica opisanih u pritužbi i odluči da li će da podigne optužnicu ili da odbaci prijavu.

Nepostupanje Advokatske komore i njenog Disciplinskog tužioca kojim se štiti krajnje neprofesionalno postupanje advokata u postupku odbrane po službenoj dužnosti, ovoj ustanovi ne može služiti na čast.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava

Ljiljana Raičević, izvršna direktorica NVO Sigurna ženska kuća

Maja Raičević, izvršna direktorica NVO Centar za ženska prava

– Odgovor predsjednika Višeg suda u Podgorici od 6. marta 2015.

– Odgovor Sudskog savjeta od 23. aprila 2015.