Viši sud u Podgorici je, odlučujući po žalbama punomoćnika oštećenog Marka Boljevića, advokata Dalibora Tomovića, Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, kao i po službenoj dužnosti, ukinuo presudu Osnovnog suda u Podgorici K.br. 382/22 od 17. marta 2025. godine, kojom su policijski inspektori Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević bili oslobođeni optužbi da su, kao saizvršioci, izvršili krivično djelo iznuđivanja iskaza na štetu Marka Boljevića u maju 2020. godine.

Predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a novi glavni pretres je zakazan za 9. septembar 2026. godine.

Ovaj slučaj je posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza od Boljevića u cilju procesuiranja nedužnih ljudi za postavljanje eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

Kako je lažno procesuiranje propalo, jer je Boljević iznuđivanje iskaza prijavio, a i drugi dokazi su tu prevaru onesposobili, zanimljivo je da oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena.

Danas se zna da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Boljevića, Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici pokušalo da krivicu svali na one koji te eksplozive nijesu postavili, Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu. Grujičić je pravosnažno oslobodjen optužbe za postavljanje eksploziva presudom u kojoj je navedeno da je i on bio žrtva policijskog zlostavljanja, dok je ODT odustalo od procesuiranja Mugoše pošto se utvrdilo da je u vrijeme postavljanja eksploziva bio u zatvoru. Mugoša je u tom slučaju takođe prijavio da je bio podvrgnut policijskoj torturi.

Nakon oslobađajuće presude za policijske inspektore za torturu nad Boljevićem u martu 2025, ocijenili smo da je u toj presudi pokazan zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok su iskazi državnih službenika nekritički prihvatani, pa čak i onih koji su bili kolege optuženih. Ukazali smo i na to da je sutkinja Larisa Mijušković-Stamatović, koja je poslije dvije godine suđenja donijela presudu, zamjerila oštećenom Boljeviću što torturu nije prijavio iste večeri, već „tek sjutradan“, pozivajući se na kršenje „principa blagovremenosti prijave“ na strani žrtve, koji je nepoznat u međunarodnoj praksi procesuiranja torture. Dodatno, zaključak suda da mučenje nije dokazano, zasnovan je na upitnom rezonovanju o tome da povrede kod Boljevića nijesu morale nastati tokom „tretmana“ u policiji, iako su, prema medicinskim nalazima i domaćih i inostranih sudsko-medicinskih vještaka, one odgovarale njegovoj izjavi o torturi. U tom slučaju je utvrđeno da su povrede bile posljedica najmanje 11 udaraca pesnicama, stopalima, tzv. volejima i tupim mehaničkim oruđem.

Viši sud je sada, postupajući u žalbenom postupku, utvrdio da je prvostepena presuda donijeta uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st. 1 tač. 9 ZKP-a, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama – konkretno, prvostepeni sud nije odlučio o predlogu punomoćnika oštećenog da se izvrši vještačenje po vještaku neuropsihijatrijske struke, iako je taj predlog bio blagovremeno istaknut još 2023. godine.

Skoro šest godina nakon što je Marko Boljević u maju 2020. mučenjem u podgoričkom Centru bezbjednosti bio primoran na davanje netačnog iskaza, nijedan službenik Uprave policije još nije osuđen za to. Očekujemo da će prvostepeni sud u ponovljenom postupku otkloniti utvrđenu povredu, odlučiti o predlogu za neuropsihijatrijsko vještačenje i predmet sagledati kritično i nepristrasno, u skladu sa međunarodnim standardima procesuiranja torture, koje Crna Gora mora da poštuje na osnovu Ustava i međunarodnih ugovora, a što je značajno i za ispunjavanje obaveza u procesu pridruživanja Evropskoj uniji.