ŠEST GODINA NEKAŽNJIVOSTI ZA POLICIJSKU TORTURU U DRŽAVI KOJA TEŽI ČLANSTVU U EU
Šest godina nakon što je Marko Boljević prijavio da je zlostavljan u podgoričkoj policiji, i uprkos medicinskim nalazima koji potvrđuju povrede saglasne njegovom opisu torture, Osnovni sud u Podgorici po drugi put je oslobodio petoricu policijskih inspektora optuženih da su od njega teškim nasiljem iznudili iskaz.
Oslobađajuća presuda posebno zabrinjava jer je donijeta nakon što je Viši sud u Podgorici prethodnu ukinuo i naložio da se svi dokazi ocijene pojedinačno, međusobno povezano i u odnosu na odbrane okrivljenih. Njeno obrazloženje pokazuje da se blagonaklon pristup suda prema okrivljenima nije suštinski promijenio, već da je kritički pristup njihovim protivrječnim odbranama ponovo sasvim izostao.
Takav pristup procesuiranju policijske torture ne samo da produbljuje nekažnjivost i obeshrabruje žrtve da prijavljuju zlostavljanje, već dovodi u pitanje i sposobnost države da obezbijedi djelotvornu zaštitu od torture i odgovornost državnih službenika. To je jedno od ključnih pitanja vladavine prava i obaveza koje Crna Gora mora ispunjavati i u procesu pristupanja Evropskoj uniji.
Očekujemo da Viši sud ponovo ukine oslobađajuću presudu i da sam ocijeni dokaze. Očekujemo da dokazi budu sagledani objektivno, a odbrane okrivljenih pomognute iskazima svojih kolega kritično, u skladu s evropskim standardima.
U prvoj presudi, sutkinja Larisa Mijušković Stamatović je Boljeviću zamjerila što torturu nije prijavio iste večeri, već „tek sjutradan“, pozivajući se na navodno kršenje „principa blagovremenosti“ na strani žrtve. Takav princip nije poznat u međunarodnoj praksi procesuiranja torture.
U novoj presudi, sudeći po saopštenju suda, taj argument više nije u prvom planu, ali je sud zaključak da policijska tortura nije dokazana ponovo zasnovao na istim spornim ocjenama:
nalaz sudskog vještaka da su povrede mogle nastati u vrijeme policijskog zadržavanja oštećenog pa do 72 sata prije toga, sud je opisao kao “nepremostivi vremenski vakuum” — iako nalaz potvrđuje iskaz oštećenog Boljevića;
sud je našao da su povrede mogle nastati u nekom drugom događaju, bez i jednog dokaza da se takav događaj zaista dogodio;
sud je smatrao da su povrede morale biti uočljive tužiteljki i policajcima prisutnim na poligrafskom ispitivanju, iako se, sudeći po nalazu vještaka, nisu nalazile na vidljivim djelovima tijela nego iza vrata i ispod odjeće. Pored toga, sud je prihvatio i iskaze policajaca povezanih sa optuženima da ništa nisu primijetili,
razlike u iskazima oštećenog i njegovog oca o tome ko je i kad vidio povrede iskorišćene su kao argumenti za osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenog — iako te razlike ne mogu dovesti u pitanje medicinski utvrđeno postojanje povreda, dok nedosljednosti u iskazima optuženih nisu uzete u obzir.
Zaključak je da je sud ponovo u zaključivanju birao tumačenje u prilog optuženih, čak i kad dokazi (nalaz vještaka, medicinska dokumentacija) ukazuju na suprotno, ili kad su svjedoci čiji iskazi se prihvataju u sukobu interesa (kolege optuženih policajaca).
Podsjećamo da su sudsko-medicinski vještak i Odbor za sudsko-medicinsko vještačenje Univerziteta Crne Gore utvrdili da povrede na tijelu Marka Boljevića odgovaraju njegovom iskazu o pretrpljenoj torturi. Prema njihovim nalazima, povrede su posljedica najmanje 11 udaraca pesnicama, stopalima, takozvanim volejima i tupim mehaničkim oruđem.
Trojica međunarodno priznatih eksperata pregledala su Boljevića i u posebnom ekspertskom nalazu zaključila, sa „visokim stepenom izvjesnosti“, da zabilježeni tragovi povreda odgovaraju njegovom opisu torture. Sutkinja je odbila ovaj nalaz zato što vještačenje nije obavljeno na osnovu naredbe domaćeg suda ili tužilaštva sa uputstvima o tome šta treba vještačiti.
Crnogorski