Predlozi zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB), koje je Vlada danas uputila u skupštinsku proceduru, ne donose ono što je najavljeno Sporazumom o prevazilaženju parlamentarne krize – stvarne garancije pravičnog postupka i privatnosti. Umjesto toga, oba predloga rješavaju samo dio problema, dok ključni nedostaci ostaju netaknuti.

Zakon o unutrašnjim poslovima: mijenja se sastav komisije, ne i (ne)pravičnost postupka

Suština problema nije riješena: policijski službenik i dalje nema pravo da bude upoznat sa razlozima bezbjednosne smetnje koja mu se stavlja na teret, niti da se o njoj izjasni prije odluke. Dok je to tako, pitanje kakav će sastav imati Komisija koja tu smetnju utvrđuje je sporedno.

Vladini amandmani se bave isključivo sastavom Komisije: obrazuje je Vlada, a ne ministar, uz mišljenje Odbora za bezbjednost i odbranu, a broj članova se sa pet proširuje na šest, dodavanjem jednog tužioca. To rješenje ne donosi ni minimum nezavisnosti:

• broj članova je paran, a zakon ne propisuje ni potrebnu većinu ni šta ako je ishod glasanja 3:3 – nejasno je da li je odluka donesena, odbijena ili se postupak ponavlja, iako je u pitanju sudbina zaposlenja policijskog službenika;
• uloga tužioca je simbolična: njegov glas je jedan od šest, bez ikakvog posebnog efekta – Komisija može odlučiti i suprotno njegovom stavu, pa se učešće tužilaštva svodi na dekor, a ne na garanciju zakonitosti.

Ova ključna pitanja se ne uređuju zakonom, već ostaju za podzakonske akte i interna pravila Komisije, što je suprotno načelu zakonitosti.

HRA je amandmanima tražila ono što nedostaje: mješovitu, sedmočlanu, depolitizovanu komisiju (pored policijskih službenika, tu je i sudija u penziji, advokat, profesor prava ili predstavnik civilnog društva, predstavnik Zaštitnika ljudskih prava i sloboda); jasna procesna načela – kontradiktornost, srazmjernost, obrazloženost odluke, pravo na djelotvornu odbranu; mandat od pet godina uz zabranu proizvoljnog razrješenja; pravo kandidata da bude obaviješten o razlozima smetnje, ne samo o njenom postojanju – što je Ombudsman više puta ocijenio kao ustavnu obavezu; rok zastarjelosti za događaje na kojima se smetnja zasniva; uvid u spis uz sudsku kontrolu tajnosti; usmenu raspravu; i pravo na pravni lijek i naknadu štete.

Ništa od toga nije uvršteno u trenutni predlog. Komisija ostaje tijelo pod dominantnim uticajem izvršne vlasti, bez jasnih pravila odlučivanja i bez stvarne zaštite prava policijskih službenika.

Zakon o ANB: djelimičan iskorak, suština nadzora nepromijenjena

Isti obrazac – parcijalno i nedosljedno popravljanje – prisutan je i u izmjenama Zakona o ANB.

Pozitivno je što je Vlada uvela sudski nadzor nad pristupom najosjetljivijim podacima pravnih lica (genetski i biometrijski podaci, profilisanje) i nad pristupom podacima o lokaciji, čime se ukida ranije ovlašćenje direktora ANB-a da o tome odlučuje sam. Time je ispunjen dio obaveza iz Ustava, odluka Ustavnog suda i međunarodnih standarda.

Ali najopasnije tačke sistema tajnog nadzora ostaju netaknute:

• ANB i dalje može da primjenjuje najinvazivnije mjere tajnog nadzora bez prethodne sudske odluke, do 48 sati, uz naknadnu sudsku kontrolu. HRA je tražila usklađivanje sa Zakonikom o krivičnom postupku: u istinski hitnim slučajevima sud izdaje usmenu naredbu prije početka mjere, a pisanu odluku donosi u roku od 12 sati – u suprotnom se mjera prekida, a prikupljeni podaci uništavaju. Zadržavanje 48-časovnog „prozora” bez prethodne usmene sudske naredbe znači da se duboko zadiranje u privatnost – uključujući nadzor komunikacija – i dalje može odvijati bez stvarne sudske kontrole.
• Član 18 Zakona o ANB, kojim se uređuju mjere snimanja, praćenja i osmatranja, uopšte nije dotaknut. Te mjere, iako se formalno sprovode u javnom prostoru, omogućavaju dugotrajno i sistematsko prikupljanje podataka o kretanju, kontaktima i ponašanju ljudi i zadiru u samo jezgro prava na privatnost. HRA je tražila da se i one podvrgnu prethodnoj sudskoj kontroli.

Zadržavanjem postojećeg rješenja, o jednom od najdubljih oblika zadiranja u privatnost i dalje odlučuje isključivo izvršna vlast – što je već kritikovala i Specijalna izvjestiteljka UN za pravo na privatnost.

Odgovornost je sada na Skupštini i poslanicima da, usvajanjem amandmana koje je HRA dostavila, dorade predložena rješenja i usklade ih sa Ustavom Crne Gore, međunarodnim standardima ljudskih prava i praksom Evropskog suda za ljudska prava.