B17.T7 – Kako su sudije i državni tužioci postupali u predmetima torture?
HRA BILTEN 17 – TEMA 7
Akcija za ljudska prava (HRA) objavila je izvještaj „Djelotvornost istraga zlostavljanja u Crnoj Gori 2022–2025“ u kojem su analizirani krivični postupci formirani zbog navoda o mučenju, zlostavljanju i iznuđivanju iskaza od strane državnih službenika u periodu od 2022. do 2025. godine
U navedenom periodu formirano je 268 predmeta protiv najmanje 424 policijska i zatvorska službenika; optužni akt podignut je u svakom petom slučaju, gotovo polovina prijava je odbačena, dok je skoro trećina predmeta ostala neriješena. Zabilježen je i rast broja prijava – samo u 2025. godini primljeno je 75 prijava, četiri puta više nego 2022. godine.
Međutim, izvještaj ukazuje da postupanje državnih tužilaca i sudija i dalje nije ujednačeno, te da kvalitet procesuiranja značajno varira od predmeta do predmeta.
Kada je riječ o državnim tužiocima i Državnom tužilaštvu, izvještaj bilježi određene pomake. Obavezujuće uputstvo koje je u maju 2024. donio vrhovni državni tužilac doprinijelo je povećanju efikasnosti u novim predmetima, pa je stopa optuženja sa 9,2 odsto u 2023. porasla na između 27 i 32 odsto u 2024. i 2025. godini. U pojedinim predmetima tužilaštvo je pokazalo veću proaktivnost u prikupljanju dokaza i pribavljanju medicinske dokumentacije.
Istovremeno, u izvještaju se konstatuje da je u pojedinim predmetima zabilježena pasivnost tužilaca, naročito na glavnim pretresima, gdje su na ročišta na kojima su saslušavani svjedoci upućivani savjetnici koji nijesu aktivno učestvovali u postupku. Evidentirani su i slučajevi gdje su državni tužioci slali zamjene koje nijesu bile upoznate sa spisima, kao i izostanci sa suđenja.
Izvještaj posebno problematizuje odbacivanje krivičnih prijava zbog navodne zastarjelosti i u situacijama kada, prema dostupnim podacima, zastarjelost nije nastupila.
Ukazuje se i na dugotrajne izviđaje bez jasnog procesnog pravca, nedovoljno korišćenje obavezujućih uputstava rukovodilaca, rijetku primjenu audio-vizuelnog snimanja saslušanja i sporadično sprovođenje radnji prepoznavanja. U pojedinim slučajevima, zbog nedovoljno prikupljenih dokaza u ranoj fazi postupka, suđenja su se pretvarala u dopunu istrage, što je otežavalo dokazivanje optužbi.
Kada je riječ o sudovima i sudijama, monitoring je zabilježio primjere efikasnog upravljanja postupkom. Pojedine sudije su aktivno vodile suđenja, nastojale da spriječe odugovlačenja i donosile odluke u razumnim rokovima.
Ipak, česta su bila odgađanja ročišta, kao i problemi sa obezbjeđivanjem prisustva svjedoka, zbog loše saradnje sa Upravom policije. Dodatno, dugotrajno odlučivanje o procesnim pitanjima pred drugostepenim sudovima usporavalo je postupke; u jednom predmetu odlučivanje o zahtjevu za izdvajanje dokaza pred Višim sudom u Podgorici trajalo je mjesecima, čime je faktički bio blokiran rad prvostepenog suda.
Izvještaj ukazuje i na neadekvatne prostorne uslove u pojedinim sudnicama, gdje su oštećeni i okrivljeni policijski službenici sjedjeli u neposrednoj blizini, bez odgovarajućeg razdvajanja procesnih strana, što nije primjereno osjetljivosti predmeta koji se odnose na navode o torturi. Zabilježeni su i propusti u poučavanju o pravima, uključujući pravo na angažovanje punomoćnika.
Zaključno, izvještaj pokazuje da su određeni pomaci u procesuiranju torture vidljivi, naročito kroz rast stope optuženja i normativne intervencije Vrhovnog državnog tužilaštva. Ipak, sistem i dalje opterećuju neujednačena praksa, pasivnost u pojedinim fazama postupka, dugotrajna odlučivanja i nedovoljno dosljedna zaštita procesnih prava žrtava. Djelotvoran, pravovremen i ujednačen pravosudni odgovor na navode o torturi još nije u potpunosti standardizovan, već u značajnoj mjeri zavisi od konkretne prakse u pojedinačnom predmetu.
Crnogorski