Mjesta na kojima su se u Crnoj Gori dogodili ratni zločini treba obilježiti, a žrtvama odati dužnu počast, poručeno je sa konferencije „Politika sjećanja: Memorijalizacija ratnih zločina kao temelj zajedničke budućnosti“, koju je organizovala NVO Akcija za ljudska prava.

„Radi se o potrebi da Crna Gora usvoji politiku sjećanja – da prihvati činjenice o ratnim zločinima i žrtvama tih zločina do kojih je devedesetih došlo na teritoriji Crne Gore i šire na prostoru bivše Jugoslavije, i da obezbijedi da se te činjenice pamte“, saopštila je izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević, koja navodi i da je usvajanje takve politike „moralna i pravna obaveza“.

Zato su iz HRA predstavili nacrt Politike sjećanja sa planom institucionalizacije sjećanja i memorijalizacije koja bi trebalo da obuhvati:

„Obilježavanje mjesta stradanja civilnih žrtava tokom ratova 1990-ih na teritoriji Crne Gore, u skladu sa istorijskom faktografijom; uspostavljanje zvaničnih datuma sjećanja i programa komemoracije; uspostavljanje muzeja, memorijalnih centara ili dopuna postavki postojećih muzeja; otvaranje arhiva, kreiranje obrazovnih i kulturnih programa posvećenih podizanju svjesti o ratnim zločinima, uzrocima koji su do njih doveli i onome što je potrebno imati na umu da bi se spriječilo njihovo ponavljanje.“

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović načelno se saglasila sa predstavljenim nacrtom dokumenta, ali je imala određene sugestije.

„U središtu procesa treba da bude žrtva, a ne politika. Nikakvi interesi, nikakva ideologija. Ako postavimo dvije konstante – poštovanje prema žrtvama i nepokolebljivu vjeru u istinu, u argumente, možemo govoriti o kulturi sjećanja koja ne dijeli, nego iscjeljuje. Dakle, načelno bih podržala ovaj dokument kao polaznu osnovu za temeljan rad, za sučeljavanje argumenata, za debatu koja bi zaista imala široko učešće i dovela do širokog konsenzusa po ovim temama.“

Gorjanc-Prelević je, sa druge strane, iskazala obeshrabrenje zbog ministarkinog promišljanja o otvaranju dugoročnog dijaloga o „činjenicama oko kojih ne treba imati dilema“.

„Mislim da smo, ipak, u jednoj fazi u kojoj bismo mogli i morali da pređemo sa riječi na djela. Posebno kada su u pitanju stradanja i ratni zločini devedesetih godina koji imaju veze sa Crnom Gorom i gdje imamo i sudski utvrđene činjenice“, poručila je direktorica HRA.

 

Vlasti Crne Gore i odnos prema ratnim zločinima devedesetih

Tokom konferencije se moglo čuti da je nekada vladajuća Demokratska partija socijalista „izbjegavala institucionalno suočavanje s ratnim zločinima i odgovornošću, jer su se njeni čelnici tokom ratnih devedesetih nalazili na ključnim pozicijama vlasti i odgovornosti“.

„Zato je umjesto politike tranzicione pravde, dominirala praksa negiranja, relativizacije i selektivnog sjećanja. U tom periodu je započeta praksa memorijalizacije učešća vojnika JNA u agresiji na druge države, bivše jugoslovenske republike, dok su sasvim ignorisani zahtjevi porodica žrtava ratnih zločina da se i njima podignu spomenici“, saopštila je Gorjanc-Prelević.

Iako je, kaže, nakon promjena 2020. godine došlo do izvjesnog napretka, nekonzistentan pristup u suočavanju s prošlošću je nastavljen. S tim se saglasio istoričar i autor nacrta Politike sjećanja Miloš Vukanović.

„Mi nismo imali političke elite tada, a čini mi se ni danas, koje su spremne da kažu – naši politički oci devedesetih su pogriješili.“

Vukanović je poručio i da u kulturi sjećanja ne smije da bude kompromisa oko vrijednosti.

„To je privlačna ideja – zašto se ne bismo približili pomoću kompromisa? Međutim, nema kompromisa u kulturi sjećanja. Nema kompromisa sa onima koji smatraju da su Mladić i Pavković heroji.“

Posljednja dešavanja u glavnom gradu Crne Gore, konkretno napadi usmjereni na državljane Turske koji žive u Podgorici, koordinatorka NVO Centar za žensko i mirovno obrazovanje Ervina Dabižinović dovodi u vezu sa ratnohuškačkom politikom devedesetih godina. Zato je, tvrdi, neophodno da se suočimo sa prošlošću kako ne bismo ponovo proživljavali strahote tog doba.

„Suočavanje sa zločinačkom prošlošću, tranziciona pravda za žrtve i pomirenje. Ovoga nema dok mi ne stanemo politički, stručno, moralno, iza toga da znamo šta se dogodilo devedesetih godina. I da je zločin izvršen u naše ime. Naša obaveza je da utvrdimo što smo mi nekome uradili“, kazala je Dabižinovićeva.

Dodatno, izvršna direktorica NVO Centar za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević zabrinjavajućim ocjenjuje odnos predstavnika aktuelne vlasti prema istoriji i na koji je način čitaju.

„U trenutku dok još nismo izgradili kulturu sjećanja, dok nemamo konsenzus o onome što su nepobitne činjenice, ulazimo u jedan proces otvorene revizije koja ne dolazi iz krugova van vlasti, nego od same vlasti i to prijeti da poništi i one pomake koje imamo.“

Sa druge strane, ministarka Tamara Vujović se nije saglasila sa njihovim stavom i poručila da je glavno usmjerenje i opredjeljenje aktuelne Vlade „da nema relativizacije i revizionizma“,  te naglasila da su opasne tvrdnje Dabižinović, koja povezuje direktno zločine 90ih sa aktuelnim dešavanjima, te da je riječ o izolovanom događaju.

Istoričar Filip Kuzman ocjenjuje, pak, da se mnogi postupci vlasti i opozicije, a u vezi sa ratnim zločinima, povlače samo zarad dobijanja političkih poena.

„Ima svijetlih primjera, ali su većinom u pitanju sitno politikantstvo i neiskrenost“, kazao je on. Podsjetio je na usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Crne Gore koju je inicirala aktuelna opozicija, koja, dok je bila na vlasti, o tome nije razmišljala.

 

Uskoro obilježje u Kaluđerskom lazu, možda i za žrtve deportacije u Herceg Novom

To što su se pojedini crnogorski zvaničnici izvinili susjedima za ratne zločine bio je simbolički iskorak, ali nije bio dovoljan i nije uticao na državnu politiku, poručila je direktorica CGO Daliborka Uljarević.

„Ona nije bila praćena onim čime je trebalo da bude praćena – učinkovitim pravosudnim postupcima, onim što je trebalo da bude uključivanje činjenica o ulozi Crne Gore u agresiji na Dubrovnik i dešavanjima u Bosni i Hercegovini u udžbenike i u obrazovnu politiku. Nije bilo podrške za izgradnju memorijala, niti je to javno priznanje i empatija prema žrtvama.“

Istoričarka Marijana Toma smatra da je upravo memorijalizacija jedan od najvažnijih koraka na putu ka suočavanju s prošlošću.

„Memorijalizacija je usmjerena ka tome da se oda zvanično i javno priznanje onoga što se desilo u prošlosti. To je strategija za državno priznanje patnje žrtava.“

U Crnoj Gori u ovom trenutku imamo samo jedno spomen obilježje za žrtve rata. Nalazi se u Podgorici, u parku na Pobrežju, i posvećeno je svim stradalima u ratovima devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije.

Dakle, žrtve jednog od najvećih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore tokom tog perioda, kao što je stradanje kosovskih civila albanske nacionalnosti u Kaluđerskom lazu kod Rožaja (1999. godine), nemaju obilježje. Tada su, podsjećamo, pripadnici Vojske Savezne Republike Jugoslavije ubili 21 osobu i ranili sedam.

Mještanin Kaluđerskog laza Hadži Ljajči govorio je na konferenciji o značaju koji bi podizanje spomen obilježja imalo za cjelokupno društvo.

„Spomen obilježje žrtvama zločina bio bi svojevrsni signal da sve nije propalo i da istina ne umire… Poslije 26 godina spomen obilježje bi imalo značaj za sjećanje, po edukaciju mladih naraštaja“, kazao je on i ocijenio da ipak nema istinite riješenosti da taj zločin dobije sudski epilog.

Na konferenciji se čula ohrabrujuća informacija u vezi sa dugogodišnjom inicijativom da se u Kaluđerskom lazu podigne obilježje u znak sjećanja na stradale. Ministarka Tamara Vujović je saopštila da će komisija, koja je razmatrala taj predlog, pozitivno odgovoriti.

„Oko Kaluđerskog laza nema nikakvog spora da se radi o civilnim žrtvama. Bila je dilema zbog nezavršenog sudskog postupka, zatim da li je Crna Gora bila strana u ratu… Sada kažem da će taj predmet biti pozitivno riješen. Nije bila odluka samo DA i Ne, zato dugo traje taj proces.“

I inicijativa za podizanje spomen obilježja u Herceg Novom za žrtve deportacije je još na čekanju. Ministarka, pak, obećava da će se založiti da se ta obaveza realizuje.

„Mislim da se postigao apsolutni konsenzus da se taj događaj mora obilježiti memorijalom. Ja sam na sebe preuzela dodatnu obavezu da se posvetim tom pitanju i da se memorijal postavi“, obećala je Vujovićeva.

Sin deportovanog Osma Bajrovića, Alen Bajrović očekuje da Crna Gora najzad učini nešto po tom pitanju.

„Spomenik u Herceg Novom je najpotrebniji državi Crnoj Gori i njenim građanima, da se pokaže da je ovo civilizovano, a ne varvarsko društvo koje pokušava da izbjegne vrijednosti zdravih zajednica“, napomenuo je Bajrović, podjećajući da je za taj zločin odgovorna cjelokupna crnogorska vlast tog doba, na čelu sa predsjednikom, premijerom i ministrima.

Direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević smatra da u buduće godišnjicu deportacije u hercegnovskoj opštini ne treba da organizuje samo NVO sektor.

„Insistiramo da zajedno sa državom organizujemo obilježavanje godišnjice deportacije, a ne da to rade nevladine organizacije.“

Uz dostojno obilježavanje počinjenih zlodjela i odavanja počasti žrtvama, neophodno je i da u školama učimo što je učinjeno u ratovima devedesetih, s naglaskom na ono što su pojedinci uradili u ime Crne Gore.

„Ako nečega nema u obrazovanju mi ćemo biti u praznini i nećemo znati šta smo napravili nekom drugom. Šta treba da uradimo? Javno priznanje i da se izvinimo. Tranziciona pravda podrazumijeva i memorijalizaciju koja je javno priznanje nečije patnje i žrtve. Ja bih voljela da na zgradi Centra bezbjednosti u Herceg Novom stoji ploča. Da svaka mlada osoba koja tamo uđe treba da zna da treba da razmišlja svojom glavom. Da u jednom trenutku kaže – ja ovo neću raditi“, poručila je Ervina Dabižinović iz ANIME.

Mirsad Rastoder, iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća, iskazao je punu podršku Akciji za ljudska prava zbog predložene Politike sjećanja.

„Podržavamo zajedništvo na putu za ozbiljnu strategiju, da pokušamo da dođemo do onih glava koje odlučuju i nameću potpuno drugačiji narativ“, kazao je on.

Rastoder je podsjetio da je spomen obilježje na Pobrežju civilnim žrtvama zločina devedesetih izgrađeno na inicijativu Foruma Bošnjaka, ali da je njihov predlog uključivao i posebne table sa opisima svih ratnih zločina u Crnoj Gori, koje su na kraju izostavljene.

Ipak, nije izostavljeno, smatra Alen Bajrović, iskazivanje pošte Pavlu Bulatoviću, čovjeku koji je u trenutku deportacije Muslimana i Bošnjaka bio na čelu crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova.

„Moram naglasiti da se ulica i danas u Pljevljima zove po Pavlu Bulatoviću. To je za mene poražavajuće. Apelovao bih da se ime ulice u Pljevljima po ratnom zločincu, cnogorskom ministru, ukloni, jer je bio direktni nalogodavac“, zatražio je Bajrović od ministarke kulture i medija.

Ona je odgovorila da nije upoznata sa postojanjem te ulice u pljevaljskoj opštini, ali da će inspektorke iz njenog resora provjeriti ove navode.

 

Istražiti i zločine prije devedesetih godina

Da ne treba stati samo na odavanju pošte stradalima tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, smatra civilni aktivista Aleksandar Zeković. Poručuje da moramo biti jednaki prema svim žrtvama.

„Ne govorim samo o žrtvama Informbiroa, 1948. Ne sjećamo se ni nevinih civilnih žrtava 1918. godine, tokom sukoba u Crnoj Gori, pa poslije Drugog svjetskog rata u periodu 1941-1945. Gotovo smo deceniju ćutali o tome da te osobe nemaju pravo na grob… Jedan od najvećih zločina je bio u Baru kada je stradalo više albanskih i bošnjačkih mladića, a nema nikakvog obilježja o tome“, kazao je Zeković.

Ministarka Vujović je poručila da je važno govoriti i „o tom bolnom periodu naše istorije“.

„Ako smo 60-70 godina potiskivali tu temu i te žrtve, to je velika nepravda. To je sljedeća velika tema o kojoj treba pričati“. Istakla je da je Crna Gora u obavezi da poštuje rezolucije Savjeta Evrope kojima su osuđeni totalitarni režimi, među kojima je i komunizam. “Smatram da bi rješavanje ovog pitanja doprinijelo uobličavanju politike sjećanja na adekvatan način.”

Istoričar Miloš Vukanović, sa druge strane, smatra da nijedna politička partija nema pravo da otvara priče o Drugom svjetskom ratu i periodu nakon 1918. godine dok imamo zaboravljene žrtve ratova devedesetih.

„Hajde prvo da osvijetlimo devedesete, da bismo samim tim pomogli društvu da postane zrelije da se bavi svim zločinima“, kazao je on.

Konferencija „Politika sjećanja: Memorijalizacija ratnih zločina kao temelj zajedničke budućnosti“ je organizovana u okviru projekta „Zajedno do pravde: Pravna, psihološka i društvena podrška žrtvama ratnih zločina“, koji sprovodi Akcija za ljudska prava, uz podršku Evropske unije kroz regionalni projekat „EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, a koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Fotograf: Filip Roganović