Danas je Međunarodni dan prava na istinu o teškim kršenjima ljudskih prava i za dostojanstvo žrtava, koji je utemeljila Generalna skupština Ujedinjenih.

Istina je jedini put ka iscjeljenju i napretku ljudskih zajednica posle masovnih zločina.

Svijet u kome živimo postaje sve više preplavljen nasiljem ali i nedostatkom istine o zločinima.

Užas jučerašnjeg terorističkog napada u Moskvi, u kome je stradalo preko 130 nedužnih civila, zahtjeva istinu o nalogodavcima i izvršiocima i njihovo pravično kažnjavanje. Sve drugo je samo put u dalju mržnju i krvoproliće.

Mora se znati istina i o Hamasovom stravičnom terorističkom napadu od 7. oktobra 2023. u Izraelu, u kome je stradalo 1200 pretežno mladih ljudi, i oteto preko 200. Na žalost, Izrael već pet mjeseci sprovodi nesrazmjernu vojnu reakciju na ovaj teroristički napad Hamasa, koja je dovela do nezapamćene masovnosti nedužnih civilnih žrtava. U Palestini je do sada je poginulo najmanje 32.000 ljudi od kojih 13.000 djece, a povrijeđeno je više od 74.188 uključujući 8.663 djece. Više od 8.000 osoba se vodi kao nestalo. Izgleda kao da je na djelu odmazda koja je kao princip ratovanja zabranjena međunarodnim pravom.

Eksperti UN su pozvali na hitnu reakciju i prioritetno istraživanje i privođenje pravdi odgovornih za ove ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i mi podržavamo njihov apel.

Na evropskom tlu, rat u Ukrajini, koji je prije dvije godine započela Ruska federacija, odnio je živote preko 10.582 civila od kojih 587 djece, dok je povrijeđenih preko 19.875 od čega 1.298 djece. Teroristički napadi u Moskvi i Izraelu, kao ni rat u Palestini, ne mogu da sakriju činjenicu da Rusija u Ukrajini vodi agresivan rat, protivan međunarodnom pravu.

Osim ovih, danas je u svijetu u toku još dvadeset pet oružanih sukoba.

Danas je i 25 godina od početka NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore, u kome su stradali mnogi nevini ljudi i srpske i albanske i drugih nacionalnosti i teško oštećena infrastruktura Srbije. Bombardovanje je predstavljalo otvoreno kršenje Povelje UN-a, a opravdano je terorom srpske vojske i policije nad Albancima na Kosovu. Teška stradanja civila i tzv. kolateralne štete u tom bombardovanju (kao što je napad na zgradu Televizije Beograd, na centar Niša, Aleksinca, Murino u Crnoj Gori) nikad nisu dobile sudski epilog, dok su zločini na Kosovu ipak u nekoj mjeri rasvijetljeni.

Crna Gora nije uradila dovoljno da obezbijedi pravdu za žrtve njenih ratnih zločina, koji spadaju u teška kršenja ljudskih prava. Ratni zločini iz devedesetih su nepravilno krivičnopravno procesuirani, pa je zbog toga Vrhovni sud nekim žrtvama uskratio i pristup obeštećenju, pod izgovorom zastarjelosti.

HRA je zbog toga vladama i Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića i Milojka Spajića predložila da obeštete žrtve zločina u Bukovici, Kaluđerskom lazu, Murino i Deportaciji izbjeglica, čiji su tužbeni zahtjevi odbačeni kao zastarjeli, samo zato što u krivičnim postupcima država do sada nije uspjela da utvrdi odgovornost ni jedne osobe za te zločine, iako krivična odgovornost za ratne zločine ne zastarijeva.

I dalje očekujemo da Specijalno državno tužilaštvo pogleda istini u oči i odgovori očekivanjima. Žrtve ratnih zločina u Crnoj Gori su stvarne. Jedino što za njihovo stradanje uglavnom niko nije kažnjen.

Civilne žrtve rata još nisu prepoznate Zakonom o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Posle pokušaja nekih poslanika da se civilnim žrtvama rata smatraju samo žrtve oružanog sukoba sa NATO u Crnoj Gori, a ne i one iz Crne Gore koje su stradale od oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu, i posle protesta HRA, Udruženja “Štrpci – Protiv zaborava” i Bošnjačkog vijeća na kraju prošle godine, diskriminatorni zakon je povučen iz skupštinske procedure da bi se propisalo novo, sveobuhvatno rješenje, koje prava na socijalnu zaštitu i obeštećenje daje svim civilnim žrtvama ratova devedesetih. Međutim, prije skoro mjesec dana prošao je rok, 1. mart, dat Ministarstvu rada i socijalnog staranja za izradu ovakvog rješenja, a predlog novog rješenja je još uvijek nepoznat.

Crna Gora još uvijek nema ni zakon o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona zatvorenica i zatvorenika na Golom otoku, Svetom Grguru i drugim zatvorima, iako je samo na Golom otoku bilo 3.390 Crnogoraca, što je preko petine ukupnog broja zarobljenika i proporcionalno daleko najveći broj u odnosu na broj stanovnika svake od tadašnjih jugoslovenskih republika. Slovenija, Hrvatska i Srbija imaju zakone kojima su odavno obeštetile te žrtve. Pored obeštećenja, porodice žrtava imaju pravo i na istinu, zbog čega pozivamo Agenciju za nacionalnu bezbjednost u čijem posjedu se nalaze arhive o tom stratištu da ih napokon otvori. Sve državne institucije su dužne da nakon 30 godina od proglašenja dosijea zatvorenim, iste predaju Državnom arhivu Crne Gore, odnosno 50 godina kada je riječ o materijalu službi bezbjednosti, a ANB to nikad nije učinila.

Negiranje prava žrtava kršenja ljudskih prava je nipodaštavanje ljudskih prava kao takvih i unazađuje demokratsko društvo. Vlada Crna Gora bi morala da uloži ključni napor da sve žrtve teških kršenja ljudskih prava iz prošlosti dobiju satisfakciju i ne budu zaboravljene. Takav konkretan raskid s ratnom prošlosti, utemeljen u moralnim i pravnim načelima, bilo bi važan zalog za sigurnu budućnost naše države.

Međunarodni dan prava na istinu o teškim kršenjima ljudskih prava i za dostojanstvo žrtava ustanovljen je u znak sjećanja na Oskara Arnulfa Romera nadbiskupa iz Salvadora, koji je ubijen dok je držao misu, pošto je kritikovao masovna kršenja ljudskih prava, ubistva i mučenja u građanskom ratu i socijalnu nepravdu. Niko nije odgovarao za njegovo ubistvo, ali se sjećanje na njegovu borbu za pravednije društvo njeguje i danas. Akcija za ljudska prava (HRA) odaje priznanje svim borcima i borkinjama za ljudska prava koji su izgubili živote u toj borbi.