Dvadeset i sedam godina nakon što je u NATO bombardovanju mosta u Murinu stradalo šestoro civila, uključujući troje djece, niko u Crnoj Gori nije odgovarao za propuste koji su doveli do gubitka ljudskih života niti su isplaćene reparacije.

U bombardovanju mosta u varošici Murino, 30. aprila 1999. godine, poginuli su civili Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13), Julija Brudar (11), Vukić Vuletić (46), Milka Kočanović (69) i Manojlo Komatina (72). Još osam osoba je bilo povrijeđeno.

Pored mosta, oštećeni su i drugi civilni objekti, prodavnica i Dom kulture. Sirene se nisu čule, niti je bilo drugog upozorenja na opasnost, što je činjenica potvrđena sudskom odlukom.

NATO je saopštio da je obavještavao nadležne crnogorske organe o planiranim ciljevima, međutim, stanovnici Murina o tome nisu bili obaviješteni. Oštećene porodice su tužile Crnu Goru za naknadu štete do koje je došlo zbog propusta u upozoravanju civila. Iako je jednoj porodici pravosnažno usvojen tužbeni zahtjev, Vrhovni sud Crne Gore je po reviziji i tu odluku ukinuo te onemogućio obeštećenje svim drugim žrtvama pozivajući se na zastarjelost potraživanja, zbog toga što nikada nije vođen krivični postupak protiv odgovornih za propust u obavještavanju građana.

Tragedija u Murinu nije jedinstven slučaj u regionu. U noći između 22. i 23. aprila 1999. godine, NATO je bombardovao zgradu Radio-televizije Srbije (RTS) u Beogradu, pri čemu je poginulo 16 zaposlenih. I u tom slučaju, nadležni su unaprijed obaviješteni o planiranom napadu, a radnike nisu evakuisali. Ali, za razliku od Crne Gore, srpsko pravosuđe je reagovalo poslije smjene vlasti 5. oktobra 2000, pa je Okružni sud u Beogradu 2002. godine osudio tadašnjeg direktora RTS-a Dragoljuba Milanovića na 10 godina zatvora zbog krivičnog djela protiv opšte sigurnosti jer nije naredio evakuaciju zaposlenih. On je tu kaznu i izdržao, pošto je uhapšen u Crnoj Gori 2003. godine.

Ovaj slučaj pokazuje kako je trebalo da postupi i Crna Gora, po sličnom pravnom i činjeničnom osnovu. Ostaje pitanje zašto u Crnoj Gori taj osnov nikada nije primijenjen ni istražen.

Prošle godine, poslije četvrt vijeka od napada, žrtvama NATO bombardovanja u Murini i njihovim porodicama priznat je status civilnih žrtava rata izmjenom Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Vlada je donijela i odluku o isplati jednokratnih naknada od po 100.000 eura porodicama stradalih, kao nadoknadu za socijalnu zaštitu koju kao civilne žrtve nijesu imali svih proteklih godina. Time su učinjeni značajni koraci ka priznavanju odgovornosti za višegodišnju nepravdu. Međutim, porodice stradalih i preživjele žrtve su ostale uskraćene za naknadu nematerijalne štete – za pretrpljeni bol i patnju zbog gubitka života i ranjavanja.

Akcija za ljudska prava i Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava očekuju od Državnog tužilaštva Crne Gore da ispita i obavijesti javnost o tome da li se tužilaštvo ikada bavilo utvrđivanjem odgovornosti za propust u upozoravanju civila u Murinu, i zašto krivična istraga u ovom slučaju nikada nije pokrenuta.

Podsjećamo da su naše organizacije više puta i javno i u neposrednim komunikacijama upozoravale Državno tužilaštvo na moguće postojanje krivične odgovornosti zbog propusta u upozoravanju građana na opasnost od NATO napada, ali javnosti nikada nije saopšteno da li je tim povodom postupljeno.

Takođe, apelujemo da novouspostavljena Komisija za obeštećenje građana Crne Gore stradalih ili povrijeđenih tokom ratnih dešavanja na teritoriji Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) tokom 90-tih godina koju je formiralo Ministarstvo pravde razmotri ispunjenje prirodne obligacije naknade štete za porodice stradalih iz Murino.

Pravda za žrtve podrazumijeva i krivičnu odgovornost i adekvatne reparacije za svu pretrpljenu štetu.

Akcija za ljudska prava (HRA)

Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava