Pozdravljamo odluku Ustavnog suda Crne Gore kojom je utvrđeno da je Braslavu Borozanu povrijeđeno pravo iz čl. 28 Ustava Crne Gore i čl. 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima, na zabranu mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, zbog toga što nije hitno sprovedena istraga po njegovoj prijavi zlostavljanja i mučenja protiv policijskih službenika u Centru bezbjednosti Podgorica u noći 9. oktobra 2015. godine. Borozana je zastupao advokat Dalibor Tomović za NVO Akcija za ljudska prava.
Ustavni sud je utvrdio da Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici nije ispunilo svoju pozitivnu obavezu da zaštiti procesni aspekt prava na zabranu mučenja i hitno postupi po prijavi protiv policijskih službenika, zato što je državnom tužiocu (Vukas Radonjić) trebalo 3 godine i 6 mjeseci da odluči po toj prijavi (od 12. oktobra 2015. do 19. aprila 2019). Zakonski rok za odlučivanje državnog tužilaštva u takvom slučaju je mjesec dana.
Sam Ustavni sud je odluku donio posle više od tri godine od podnošenja ustavne žalbe.
Osim toga što je našao povredu prava zbog toga što je istraga bila neefikasna, Ustavni sud je zaključio da je istraga sprovedena temeljito i da je bila nepristrasna, i nije utvrdio povredu materijalnog aspekta člana 3 Konvencije, jer je našao da tvrdnje o policijskom zlostavljanju nisu bile dokazane “van razumne sumnje”.
Akcija za ljudska prava smatra da su ovi posljednji stavovi Ustavnog suda neutemeljeni.
U pogledu “temeljitosti” istrage, Ustavni sud je sasvim ignorisao to što državni tužilac nije odmah zatražio da se izuzmu snimci iz prostorije CB-a u kojoj je Borozan tvrdio da se zlostavljanje dogodilo, te da je državno tužilaštvo, sve u svemu, neopravdano zauzelo pasivan i potčinjen stav prema Upravi policije.
U pogledu “nezavisnosti i nepristrasnosti”, Ustavni sud nije uzeo u obzir da je isti državni tužilac postupao i u predmetu po krivičnoj prijavi Borozana protiv policije zbog zlostavljanja kao i u predmetu po prijavi policije protiv njega zbog napada na službeno lice, protivno standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava. Konačno, Ustavni sud nije obrazložio zašto je zaključak o tome da zlostavljanje nije dovoljno dokazano zasnovao isključivo na zaključku tužioca o odbacivanju krivične prijave protiv policijskih službenika, uprkos nalazu vještaka koji je utvrdio da su Borozanu povrede nanijete pendrekom.
Ovo je četvrti slučaj u kome je Ustavni sud Crne Gore utvrdio kršenje zabrane mučenja od strane Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici po ustavnim žalbama Akcije za ljudska prava. Prethodno je po našim žalbama utvrđeno da istraga nije djelotvorno sprovedena u slučajevima Miodraga Mija Martinovića, Momčila Baranina i Branimira Vukčevića.
* * *
U nastavku detaljnije kritikujemo nalaze Ustavnog suda o tome da je istraga u ovom slučaju sprovedena temeljno, nepristrasno i da zlostavljanje nije dokazano.
Tužilaštvo je zauzelo pasivan, potčinjen položaj prema Upravi policije, čiji su službenici ili lica pod njihovom kontrolom, izvršili krivična djela zlostavljanja, a službenici MUP-a, u čijoj je nadležnosti rad video nadzora, prikrivali izvršioce tih krivičnih djela, ne dostavljajući snimke iz prostorija gdje se desila tortura. Na ovaj način, državno tužilaštvo je pokazalo da nije spremno da poštuje i obezbijedi vladavinu prava ni u slučaju koji se ticao službenika izvršne vlasti najnižeg nivoa hijerarhije.
Tužilaštvo nije obezbjedilo da se odmah izuzmu snimci video nadzora iz prostorija gdje je priveden i saslušavan Braslav Borozan i gdje se desio napad na njega (sobe P 38 i 39 i hodnik ispred ovih prostorija), dok je pribavilo snimke koji ne pokrivaju sporni prostor (ulaz u zgradu, centralni hodnik, i dio snimaka iz pritvorskih prostorija). Tužilaštvo nije odredilo da se pristupi vještačenju servera MUP-a od strane vještaka za digitalne dokaze, da bi se utvrdio uzrok nepostojanja snimaka.
Sud se nije osvrnuo na kontradiktorne dopise Uprave policije (UP) i Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore (MUP) u čijem sastavu je tada bila UP u pogledu postojanja video zapisa iz spornih prostorija gdje se desila tortutra i mučenje Borozana. Tako u dopisu UP od 8.11.2016. godine, stoji da kamere uopšte nijesu radile u spornim prostorima (kancelarije 38 i 39) od useljenja policije u zgradu CB Podgorica (što znači od 2010.godine).
Međutim, iz dopisa MUP-a od 30.1.2017. godine, proizilazi da su kamere radile u svim prostorijama CB Podgorica, ali da tada već više nije bilo moguće preuzeti snimke iz spornog prostora (kancelarije 38, 39 i hodnik ispred) jer sistem čuva snimke do 20 dana, a nakon toga vrši presnimavanje novim video zapisom.
Čak ni sudski vještak, kome je MUP, u krivičnom postupku protiv Braslava Borozana zbog krivičnog djela napad na službeno lice, načelno dozvolio pristup serveru (2019. godine), ali samo sa nivoa klijenta, a ne i administratora, zbog toga nije mogao da provjeri tvrdnje MUP i UP da su kamere zaista radile spornog dana, da su zaista toga dana bile podešene tako da je vrijeme na njima pokazivalo 21 minut unaprijed, kako je UP tvrdila, nije mogao da provjeri ni to da li je i ako jeste ko manipulisao sa serverom, i da li je materijal od ključnog značaja za postupanje policije prema Braslavu Borozanu u sobi P 39 snimljen u bazi sistema MUP.
Ustavni sud je zanemario kod ocjene načela nepristranosti da je isti državni tužilac postupao kako u ovom predmetu tako i u predmetu iz istog životnog događaja u kojem je Braslav okrivljen za napad na policijske službenike u policijskoj stanici, protivno međunarodnim standardima. Isti tužilac, Vukas Radonjić, je odmah, u roku od 20 dana (30.10.2015. godine), podnio optužni predlog protiv Braslava Borozana zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene radnje iz čl. 376 st. 3 Krivičnog zakonika Crne Gore, dok mu je za odlučivanje po prijavi Braslava protiv policijskih službenika, trebalo više od 3 godine!
Tek poslije više od tri mjeseca od podnošenja prijave (12.10.2015), državni tužilac je saslušao Braslava Borozana (26.01.2016) i svjedoka, sada pok. Milana Radonjića (27.01.2016), na okolnosti pretrpljene torture u CB Podgorica. Tek u februaru mjesecu (3.2, 12.2 i 16.2.2016), saslušao je osam policijskih službenika i to: Dragoslava Bulatovića, Milinka Dujovića, Draga Filipovića, Mila Baošića, Dragana Radinovića, Veska Vukajlovića, Željka Miranovića i Vojina Đukića (poslednja četvorica su pripadnici Interventne jedinice policije).
Ustavni sud nije obrazložio zašto je prihvatio stav tužilaštva da je Borozan, relativno slabe fizičke građe, napao fizički superiornije policijske službenike kojih je bilo najmanje pet (četiri službenika interventne jedinice, jednog uniformisanog službenika), nanio im povrede i na kraju sam sebe povrijedio.
Ovo posebno kod činjenice da postoji nalaz vještaka, u kojem se vidi se da su povrede Borozanu nanijete u ranim jutarnjim časovima dana 9.10.2015. godine, u predjelu glave (jagodice i oka), lijevog koljena, grudnog koša, nogama, rukama i pendrekom.
Od 16.2.2016. pa do 05.02.2019. godine, isti tužilac, Vukas Radonjić, nije preduzimao ni jednu krivično procesnu radnju, dok je sa druge strane u roku od 20 dana (30.10.2015), saslušao svedoke i podnio optužni predlog protiv Braslava Borozana. Borozan je za navedeno djelo osuđen na 8 mjeseci zatvora. Akcija za ljudska prava je i protiv ove presude podnijela ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici dok Ustavni sud ne odluči po ustavnoj žalbi. Ustavni sud još nije odlučivao u ovom predmetu.
Hronologija slučaja
I
Dana 12.10.2015. godine, Braslav Borozan je podnio krivičnu prijavu protiv policijskih službenika zbog krivičnog djela zlostavljanje iz člana 166a st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore, zbog toga što je 9. 10. 2015. godine, pretrpio torturu u prostorijama CB Podgorica od policijskih službenika, o čemu postoji nalaz vještaka sudsko-medicinske struke.
Više od 42 mjeseca (više od tri godine), od podnošenja krivične prijave, tužilaštvo nije odlučivalo po krivičnoj prijavi Borozana Braslava, iako se radi o skraćenom postupku za koji je po čl. 256a st. 3 Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore predviđen rok od mjesec dana za odlučivanje po krivičnoj prijavi.
Braslav Borozan je podnio ustavnu žalbu U-III br. 1760/18 1.10.2018. godine, zbog nedjelotvorne istrage i torture koju je pretrpio. Po ovoj žalbi Ustavni sud je odlučio 23.06.2021, a odluku izradio skoro četiri mjeseca kasnije, 12.10.2021, a dostavio 18.10.2021. godine.
Nakon podnijete Ustavne žalbe, Osnovni državni tužilac je u prisustvu advokata Braslava Borozana dodatno saslušao policijske službenike 17.4.2019. i 18.4.2019.godine, odbacio krivičnu prijavu. Više državno tužilaštvo je nakon pritužbe Borozana, dana 23.5.2019. godine potvrdilo odluku Osnovnog tužilaštva.
II
Zbog toga što je dana 9.10.2015. godine, u istom događaju navodno nanio povrede policajcima u policijskoj stanici, isti tužilac Vukas Radonjić je u roku od 20 dana (30.10.2015), podnio optužni predlog protiv Braslava Borozana zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene radnje iz čl. 376 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Suđenje koje je počelo 7.12.2015. godine, prvostepeno je okončano 10.2.2020. godine i Braslav je osuđen na 8 mjeseci zatvora.
Suđenje je odloženo u periodu od godinu i po dana, od 26.4.2017. do 31.10.2019, jer je sud pokušavao da obezbjedi ključni dokaz: snimke video nadzora iz prostorija policijske stanice gdje je priveden i saslušavan Braslav Borozan i gdje se desio napad (sobe P 38 i 39).
Tužilaštvo je pribavilo samo snimke koji su pokrivali ulaz u zgradu CB Podgorica, centralni hodnik, i dio snimaka iz pritvorskih prostorija, ali ne i ključni snimak iz spornih prostorija u kojima Borozan tvrdi da se desio napad na njega (sobe P 38 i 39).
Vještak, kome je MUP poslije više od dvije godine dozvolio pristup serveru, ali samo sa nivoa klijenta, a ne i administratora, nije mogao da provjeri tvrdnje MUP i UP da li su kamere radile spornog dana, da li su zaista greškom bile podešene tako da ne pokazuju tačno vrijeme, da li je i ko manipulisao sa serverom, da li je snimljen materijal sa kamera iz sobe P 39 u bazi sistema MUP-a.
Sud je odbio da provjeri i da li je i vrijeme pregleda policijskih službenika i svjedoka, navedeno u izvještajima Kliničkog centra CG, zaista bilo kasnije od realnog vremena, kako su službenici policije tvrdili.
I pored jasnih opstrukcija, za koje je sud u postupku utvrdio da potiču od MUP-a u vezi rada sistema video nadzora, a koje su dovele do toga da nije utvrđeno da li su kamere radile spornog dana, i uprkos zaključku suda da je okrivljeni zaista postao žrtva nečovječnog postupanja policijskih službenika, sud je ipak prihvatio iskaze upravo svjedoka i svjedoka oštećenih policijskih službenika, koji, sve i da nijesu neposredno sprovodili mučenje Borozana, onda bar nijesu spriječili njegovo mučenje i nijesu kao svjedoci prijavili krivična djela svojih kolega-policijskih službenika, a što su bili dužni da učine.
Ni Viši sud u Podgorici nije odgovorio na ova ključna pitanja već je 4.6.2021.godine, potvrdio presudu Osnovnog suda.
Akcija za ljudska prava je zatim podnijela ustavnu žalbu protiv presuda Osnovnog i Višeg suda u Podgorici zbog povrede prava na pravično suđenje sa zahtjevom da se obustavi od izvršenja pravnosnažna presuda Osnovnog suda u Podgorici dok Ustavni sud ne odluči po ustavnoj žalbi.
Odluka Ustavnog suda je izrazito duga, na 49 stranica. Zaključci Ustavnog suda su sažeti na dvije posljednje stranice i trebalo je da budu znatno sadržajniji.
