Danas su pred Višim sudom u Podgorici iznijete završne riječi u predmetu protiv Slobodana Pekovića, crnogorskog državljanina optuženog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini 1992. godine.

Slobodan Peković se ranije prezivao Ćurčić, a kako je objasnio, prezime su mu promijenile kćerke zbog prijetnji koje je dobijao, jer već 30 godina živi sa optužbama iznijetim u ovom postupku.

Peković se tereti da je kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) u junu 1992. godine učestvovao u napadu na selo Hum kod Foče, gdje je iz automatskog oružja ubio Eminu i Muja Šabanovića, a zatim zapalio kuću zajedno s njihovim tijelima.

Takođe, tereti se da je početkom septembra 1992. godine u Foči silovao ženu bošnjačke nacionalnosti (zaštićena svjedokinja A1). On je, prema optužnici, iz Sportske dvorane „Partizan“ – u kojoj je oštećena bila zatočena zajedno s drugim civilima bošnjačke nacionalnosti – odveo nju, njenu kćerku i još nekoliko žena i djece u stan preko puta policijske stanice, gdje ju je silovao zajedno sa drugima.

Sportska dvorana „Partizan“ bila je jedno od najzloglasnijih mjesta zatočenja tokom rata u BiH, gdje su žene i djevojčice bošnjačke nacionalnosti sistematski silovane i zlostavljane. Od aprila 1992. do marta 1993. godine ovaj objekat bio je pod kontrolom VRS. Zločini počinjeni u „Partizanu“ nisu bili izolovani slučajevi, već dio šireg sistematskog poduhvata etničkog čišćenja u Foči i okolini.

Za sistematska silovanja i druge zločine povezane s objektom „Partizan“ Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Sud BiH osudili su pet osoba – Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača, Zorana Vukovića, Gojka Jankovića i Jaska Gazdića.

Zastupnica optužbe, specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić, ostala je pri navodima iz optužnice, smatrajući da su dokazani. Navela je da je odbrana okrivljenog – da nije ubio Šabanoviće u selu Hum – opovrgnuta iskazima svjedoka, koji su ga prepoznali među vojnicima. Posebno se osvrnula na iskaz svjedokinje Ramize Grcić, koja je vidjela kako srpski vojnici izvode Eminu Šabanović iz kuće, udaraju je lopatom, bacaju preko trnja, vuku za kosu i onesviješćenu odvode do kuće Muja Šabanovića. Nakon nekog vremena, ta kuća je izgorjela, a tijela Emine i Muja pronađena su ugljenisana. Ramiza je navela da je prepoznala Pekovića među vojnicima jer je u jednom trenutku skinuo čarapu s glave, a ona ga je od prije rata dobro poznavala. Tužiteljka je naglasila i da materijalni dokazi, naročito nalaz obdukcije, u potpunosti podržavaju iskaze svjedoka, čime je prva tačka optužnice dokazana.

Što se tiče druge tačke, tužiteljka je navela da je iskaz oštećene svjedokinje A1 – da je silovao Peković – potvrđen svjedočenjem svjedokinje A2. Posebno je istakla antropološki opis napadača, kojeg je žrtva opisala kao visokog i krupnog muškarca. Naglasila je da je oštećena A1 visoka 158 cm, te da joj je neposredno prije silovanja rečeno da su joj u KPD Foča ubijeni suprug, majka i jedno dijete, dok je ona u pritvoru bila sa drugom kćerkom. U takvoj situaciji, logično je da napadača doživi kao ogromnog čovjeka. Takođe, tužiteljka je podsjetila da je za isti zločin seksualnog nasilja nad svjedokinjom A1 vođen postupak pred Sudom BiH protiv Jaska Gazdića, koji je za to i druge ratne zločine pravosnažno osuđen na 17 godina zatvora. Tokom tog postupka u Sarajevu, svjedokinja je jasno optužila i Gazdića i Ćurčića (sada Pekovića) za silovanje, a Sud BiH je njen iskaz prihvatio kao vjerodostojan, detaljan i potvrđen medicinskom dokumentacijom.

Punomoćnik oštećene A1, advokat Dalibor Tomović je istakao da je svjedokinja A1 u svim iskazima, koje je davala tokom istrage, dosljedna u ključnim činjenicama – da je zajedno sa svjedokinjom A2 i drugim osobama izvedena iz sale „Partizan“ u Foči, da su odvedene u stan u neposrednoj blizini MUP-a, da su ih tu iz jedne prostorije odvodili u drugu, gdje ih je optuženi Peković sprovodio jednu po jednu. Kada je došao red na A1, odveo ju je u jednu sobu gdje je Dragan Vuković već sjedio s pištoljem na kauču. Naredili su joj da se skine, bila je prisiljena da oralno zadovolji jednog, dok je drugi silovao. Potvrdila je i da je odmah nakon Pekovića u sobu ušao Jasko Gazdić, što je mogla vidjeti zbog svog položaja prema vratima, te da ju je onda i on silovao.

S obzirom na to da je svjedokinja A1 bila sama u sobi sa osobama koje su je silovale, nije bilo drugih svjedoka koji bi mogli potvrditi ovaj dio njenog iskaza. Punomoćnik oštećene je naglasio da iskaz A1 potvrđuje zaštićena svjedokinja A2, koja je svjedočila o okolnostima prije i poslije silovanja. Ona je navela da je iz kupatila vidjela A1 kroz staklo na vratima, ali nije mogla vidjeti lice počinioca. Dodala je da je A1 vraćena u sobu u lošem stanju, raščupana i blijeda, vidno uplakana.

Punomoćnik oštećene je predložio da Viši sud u Podgorici usvoji imovinskopravni zahtjev oštećene i obaveže okrivljenog da joj isplati 100.000 EUR na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede psihičkog i fizičkog integriteta.

Advokatica odbrane, Mirjana Camović, istakla je da su svi saslušani svjedoci jednoglasni u tvrdnji da je osoba koju su imenovali kao Slobodana Ćurčića imala plavu dugu kosu, da je bila visoka i svijetlih očiju – što je potpuno suprotno fizičkim karakteristikama optuženog, a što je i utvrđeno zapisnikom sa glavnog pretresa od 30. septembra 2022. i potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka dr Nemanje Radojevića.

Navela je i da sud ne može zasnovati presudu na iskazu svjedokinje Ramize Grcić, jer je ostala nedorečena u dijelu opisa okrivljenog (nije mogla biti ponovo saslušana jer je preminula). Takođe, njeni navodi da je vidjela srpske vojnike kako izvode Eminu Šabanović, ne znače da je okrivljeni učestvovao u tim radnjama niti da je bio među njima.

Odbrana je naglasila da nije dokazano da je okrivljeni bio na licu mjesta u vrijeme napada na selo Hum, niti da je preduzeo bilo kakve radnje na štetu Muja i Emine.

Takođe, kako odbrana navodi, oštećena A1 opisuje počinioca kao visokog plavokosog muškarca s dugom kosom i svijetlim očima, što ne odgovara fizičkom izgledu okrivljenog. Punomoćnik oštećene je pojasnio da su takvi opisi razumljivi jer su mnogi vojnici u tom periodu nosili perike i prerušavali se tokom napada.

Odbrana je podsjetila da je obaveza suda da primijeni princip in dubio pro reo – u sumnji blaže za okrivljenog, kao temelj prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Teret dokazivanja je isključivo na tužilaštvu, a svaka sumnja mora ići u korist optuženog.

„U ovom slučaju, osnovana sumnja nije podignuta na stepen izvjesnosti. Imajući u vidu činjenično stanje i dokaze, predlažem da okrivljenog oslobodite od optužbi“, zaključila je advokatica Camović.

Okrivljeni Slobodan Peković je u završnoj riječi rekao: „Časni sude, savjest mi je čista. Nisam ubio. Nisam silovao. Žao mi je zbog svega što se desilo tim ljudima, ali ja tu nisam bio, pa ne mogu ni biti okrivljeni. To bi bilo sve.“

Suđenje protiv Pekovića pred Višim sudom u Podgorici, pred vijećem predsjedavajuće sudije Nade Rabrenović, trajalo je skoro tri godine. Počelo je 30. septembra 2022. godine, nakon što su prethodno dva ročišta bila odgođena zbog bolesti sudije i advokata odbrane. Tokom postupka zabilježena su dva “prazna hoda” u radu suda, od 11 i 8 mjeseci, koja su pretežno bila uzrokovana bolešću i odsustvom predsjednice sudijskog vijeća i advokata odbrane, tako da u ukupnom trajanju od 19 mjeseci nije održano nijedno ročište.

Ipak, sud je na prethodnom ročištu odbio da odluči o imovinskopravnom zahtjevu oštećene, koji je postavljen još u početnoj fazi suđenja, uz obrazloženje da bi to dovelo do “odugovlačenja postupka”.

Tokom suđenja saslušano je 11 svjedoka, od kojih je svih sedam iz Bosne i Hercegovine saslušano putem video linka, bez potrebe da dolaze u Crnu Goru.

Izricanje presude zakazano je za 21. jul u 10:30 časova.