Ustavni sud Crne Gore nije zasnovan na Ustavu i zakonu, jer ga čine i sudije koje više nemaju pravo da obavljaju tu funkciju. Istovremeno, ovim, već bivšim, sudijama, dozvoljava se da učestvuju u radu sjednica Ustavnog suda koje o njihovom prestanku mandata treba da obavijeste predlagača (Skupštinu i predsjednika Crne Gore). Dakle, dopušta im se da odlučuju o sopstvenim pravima i, u krajnjem, onemogućavaju izbor novih sudija. Ako se ovaj pravni skandal nastavi, sve sudije Ustavnog suda se jednostavno mogu smatrati i doživotno vezanim za svoje fotelje, a integritet tog suda sasvim urušenim.

Poslednju odluku da razriješi sutkinju Draganu Đuranović koja nema pravo da obavlja funkciju Skupština Crne Gore nije donijela u skladu sa postupkom propisanim Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu, jer je postojala odluka Ustavnog suda iz juna da se Skupština ne obavještava da je ova sutkinja ispunila uslove za penziju. Međutim, ta odluka Ustavnog suda, koja je inače grubo kršenje Ustava Crne Gore, nije regularno donijeta, jer je u njenom donošenju učestvovala i sama sutkinja o čijem se prestanku funkcije odlučivalo, iako je morala biti izuzeta.

Temeljno pravno načelo Nemo iudex in causa sua (niko ne može biti sudija u svojoj stvari) važi i za Ustavni sud Crne Gore. O tome se mora voditi računa na sjednici na kojoj će se naredne nedjelje odlučivati o prestanku funkcije ostalim sudijama Ustavnog suda kojih se to pitanje neposredno tiče i koji se moraju izuzeti iz odlučivanja.

Akcija za ljudska prava (HRA) već godinama ukazuje da sudijama Ustavnog suda Crne Gore funkcija prestaje u skladu s Ustavom, po istom ustavnom pravilu po kojem je propisano da prestaje i svim drugim sudijama u državi. Ustav Crne Gore u članu 154 stav 3 jasno propisuje da sudiji Ustavnog suda funkcija prestaje kad “ispuni uslove za starosnu penziju” (čl. 121 st. 2 isto pravilo propisuje za ostale sudije). Te uslove za penziju propisuje isključivo Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (ZPIO) i oni podrazumijevaju 65 godina starosti ili 40 godina radnog staža. U Ustavu ne piše da javna funkcija sudijama Ustavnog suda prestaje “kad im radni odnos prestane po sili zakona” (sa 66 godina), kao što tvrde sudije tog suda. Takvo stanovište, očigledno neutemeljeno u tekstu Ustava, motivisano je isključivo što dužim ličnim zadržavanjem javne funkcije, i to je dovelo do teškog urušavanja ustavno pravne zaštite koja je temelj pravnog poretka.

Dvoje sudija Ustavnog suda je još u maju, odnosno u junu ove godine navršilo 65 godina života i/ili 40 godina staža i tada su im morale prestati funkcije na osnovu Ustava i ZPIO. Radi se o Budimiru Šćepanoviću i Desanki Lopičić.

Da bi sudijama Ustavnog suda funkcije i formalno prestale, potrebno je da o tome Ustavni sud donese odluku, o kojoj obavještava Skupštinu, koja je državni organ ovlašćen da konstatuje prestanak funkcije. Ustavni sud odluku donosi većinom glasova svih sudija (čl. 151, st. 1 Ustava), što znači da najmanje četiri sudije treba da budu “za” da bi se odluka donijela.

Međutim, postavlja se pitanje šta ako većina od 4 glasa ne može da se postigne, npr. nema dovoljno sudija ili se ne slažu pa odluku ne mogu da donesu. Ovaj drugi slučaj se već dogodio kada je trebalo odlučiti o prestanku funkcije sudije Dragoljuba Draškovića, kako su podsjetile Vijesti. Tada je sudija u Ustavnom sudu bilo pet, od kojih je troje bilo za tumačenje da funkcija treba da prestaje na osnovu Zakona o radu (Drašković, Lopičić, Šćepanović), a dvojica da treba da prestaje na osnovu ZPIO (Gogić, Iličković). Tada je Budimir Šćepanović, tadašnji predsjednik, na zahtjev Ustavnog odbora Skupštine, obavijestio taj odbor da odluka nije donijeta I dostavio im informacije o godinama rođenja i staža, pa je Odbor pristupio utvrđivanju prestanka sudijske funkcije. I sve je prošlo bez dimnih bombi i bez protivljenja bilo koje političke stranke.

U junu ove godine, prilikom glasanja o tome da li da Skupština bude obaviještena o ispunjavanju uslova za penziju kao obaveznom uslovu za prestanak funkcije sutkinje Dragane Đuranović ili ne, rezultat glasanja je bio 4:2, i Ustavni sud, naizgled regularno, nije odlučio da Skupština bude obaviještena da raspiše konkurs za izbor novog sudije umjesto Đuranović. Međutim, u donošenju te odluke je učestvovala i sama sutkinja Đuranović, kojoj je dopušteno da “odlučuje u svojoj stvari”, tj. o tome treba li ona ili ne duže da ostane na funkciji. Ovo pravo – da odlučuje o primjeni prava u svojoj stvari, nema nijedan drugi sudija, niti bilo ko drugi u državi, pa ne bi smjeli da ga imaju ni sudije Ustavnog suda. To pravilo (Nemo iudex in causa sua) propisano je i članom 43 Zakona o Ustavnom sudu.

Činjenica da ovo pravilo nije primjenjeno na Đuranović u junu, a ni ranije, kada je sam o sebi glasao i sudija Dragoljub Drašković, Ustavnom sudu ne služi na čast, uostalom, kao ni ponešto drugo.

Sjetimo se kako je sutkinja Desanka Lopičić 27. januara 2020. godine postavljena takođe većinskim glasovima četvoro sudija (među kojima i njenim) i punih 10 mjeseci zadržana na neustavnoj, izmišljenoj, funkciji predsjedavajuće Ustavnog suda, samo zato što po drugi put zakonito nije mogla da bude predsjednica tog suda, a u izbornoj godini je očigledno bilo vrlo bitno da na čelu suda bude sudija naklonjen vlasti (DPS). Kada je konačno takvo stanje proglašeno neustavnim, pod pritiskom i Evropske komisije, zahtijevali smo mi iz nekoliko NVO da sudije koje su takvo neustavno stanje omogućavale, Desanka Lopičić, Budimir Šćepanović, Hamdija Šarkinović i Mevlida Muratović podnesu ostavke i da im se onemogući da ikada više obavljaju bilo koju javnu funkciju.

Da zaključimo, Akcija za ljudska prava smatra da u junu Ustavni sud nije smio da dozvoli da sutkinja Đuranović glasa u svojoj stvari, o pravnom pitanju od koga je neposredno zavisila njena funkcija, jer je načelo Nemo iudex in causa sua temelj pravne civilizacije, a važi i u Crnoj Gori. Da je tako postupljeno, da je tada izuzeta iz odlučivanja o tome hoće li joj funkcija prestati u decembru ili ne, odluka o tome ne bi mogla biti donijeta, jer bi odnos glasova bio 3:2, pa je o tome trebalo obavijestiti Skupštinu, kao u prethodnom slučaju, i omogućiti Skupštini, kao i prije, da odluči o prestanku funkcije (u protivnom bi sudije Ustavnog suda na funkcijama mogle da ostaju i do kraja životnog vijeka).

Međutim, kako se to nije desilo, i Đuranović nije izuzeta, činjenica je da je odluku da se Skupština ne obavještava Ustavni sud formalno donio potrebnom većinom, pa je činjenica i da je sada Skupština pristupila donošenju odluke o prestanku sudijske funkcije Đuranović bez odluke Ustavnog suda i suprotno većinskom stavu Ustavnog suda iskazanom u junu, suprotno Ustavu (čl. 154 st. 3) i Zakonu o Ustavnom sudu (čl. 7). Ipak treba primjetiti da je taj većinski stav donijelo čak troje sudija o čijim se funkcijama suštinski odlučivalo – iako se formalno odlučivalo samo o Dragani Đuranović, glasali su i Lopičić i Šćepanović, sudije kojima su funkcije u tom trenutku već morale da prestanu.

Istu grešku ne treba ponavljati. Ustavni sud ne treba da dozvoli da sudije o čijem prestanku funkcije se odlučuje odlučuju u svojoj stvari. Ako nema većine potrebne za donošenje odluke, onda je na Skupštini, odnosno predsjedniku Crne Gore da odluče da li da pokrenu proceduru izbora novih sudija ili ne.

HRA apeluje da sjednica Ustavnog suda na kojoj će se odlučivati o pitanju prestanka funkcije sudijama Ustavnog suda 25. decembra bude otvorena za javnost (čl. 7 st. 2, čl. 29 Poslovnika).

HRA ukazuje da Ustavni sud može organizovati i posebnu javnu raspravu (čl. 45 Zakona o Ustavnom sudu) i u prisustvu istaknutih pravnih stručnjaka, profesora radnog i ustavnog prava, raspraviti pitanje kada funkcija sudijama Ustavnog suda mora da prestaje, jer je to pitanje očigledno među sudijama Ustavnog suda u kontinuitetu izazivalo podjeljena mišljenja. (HRA se potrudila da obezbijedi takva mišljenja profesora Zorana Ivoševića i Vesne Rakić-Vodinelić.)

HRA smatra da prilikom predstojeće izmjene Ustava (kada je planirano isključenje ministra pravde iz članstva Sudskog savjeta) treba povesti računa i o tome da se pravni okvir za prestanak funkcije sudijama Ustavnog suda i redovnih sudova, a i državnim tužiocima uredi na način koji obezbjeđuje pravnu sigurnost i načelo stalnosti funkcije tako da ne zavisi od čestih izmjena zakona, kao do sada.