Izvještavanje o govoru mržnje je jedno od najosjetljivih pitanja novinarske etike jer direktno suprotstavlja slobodu govora i kršenje ljudskih prava pojedinaca ili društvenih grupa. Sloboda govora, iako jedno od ljudskih prava i temelja demokratije, može biti ograničeno kada ugrožava prava i slobode drugih, posebno kada može izazvati mržnju i nasilje. Nedavni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, brojni progoni i zločini protiv etničkih grupa, uključujući i genocid u Srebrenici, nesumnjivo su bili potpomognuti govorom mržnje i netoleranicije koju je veliki broj medija stvarao ili samo nekritički prenosio. Zbog toga je posebno važno da novinari u Crnoj Gori i drugim državama regiona imaju visoke etičke standarde kada jer riječ o govoru mržnje, iako se on u posljednje vrijeme ne manifesuje samo kao šovinizam, već i kao netolerancija prema seksualnim manjinama, najčešće kao homofobija.

Zabrana širenja govora mržnje predstavlja ograničenje slobode govora, ali to ne znači da mediji ne mogu izvještavati o pojedincima i grupama koji koriste govor mržnje. Dapače, jedna od važnih uloga medija jeste da javnost informiše o takvim pojavama, naročito ako je riječ o osobama ili grupama koje sudjeluju u političkom i javnom životu ili uživaju ugled u društvu. Međutim, uvredljive i zapaljive izjave koje mogu samo pridonijeti širenju mržnje, potvrđivanju negativnih stereotipa ili izazvati nasilje, a koje iznose pojedinci bez statusa ili uticaja u društvu, i koje bi bez objavljivanja u medijima, ne bi čuo veliki broj ljudi, ne treba prenositi. Npr. ocjenu anonimnog građanina da “Romi kradu šahtove” ili da se “Hrvatima ne može vjerovati jer su prikrivene ustaše” najbolje je ignorisati, dok takve izjave iz usta političara, javnih službenika, vjerskih vođa i osoba sa sličnim društvenim statusom zahtijevaju da javnost za njih sazna.

Najkraći odgovor na vaše pitanje kako citirati govor mržnje, a ne prekršiti Kodeks, jeste – izbjegavati samo “suvo” citiranje, jer to može medij pretvoriti u puko sredstvo širenja takvih ideja, već osigurati što potpuniji izvještaj u kojem će što jasnije biti dat kontekst i kvalifikacija izrečenih stavova. Kratkoća novinarske forme, pogotovo ako je riječ o radiju ili televiziji, može otežati ovaj zadatak, ali govor mržnje i ne treba prenositi u formi kratkih citata, flesh vijesti ili naslova (headlinesa) u elektronskim medijima, već mu treba pristupiti sa posebnim senzibiltetom i osigurati dovoljno prostora koji omogućava da novinar pojasni društvenu poziciju osobe ili grupe koja iznosi te stavove, njihove ciljeve i interese, da činjenično provjeri njihove tvrdnje, da osigura da se čuje glas i onih koji misle drugačije, i da kvalificira sporne stavove, odnosno da ih nazove pravim imenom. To u praksi znači da je i u najkraćem izvještaju u kojem se, npr. citira izjava o tome kako Parade ponosa treba zabraniti jer propagiraju bolest, potrebno i poželjno da novinar napomene da je riječ o homofobnoj izjavi. Još je bolje ako se doda kontekst, npr. da suvremena medicina ne tretira homoseksualnost kao bolest, da se Parade ponosa redovno održavaju u velikom broju zemalja i sl.

U slučajevima kada su izrečene izjave naročito uvredljive i ponižavajuće za pojedince ili grupe, novinar može prepričati, a ne citirati, kako bi smanjio štetu od širenja govora mržnje i izbjegao moguću zakonsku odgovornost, a istovremeno ispunio svoju dužnost informiranja javnosti. Zanimljivo je napomenuti da je Evropski sud za ljudska prava u slučaju Jersild protiv Danske (za više detalja vidjeti: https://www.hraction.org/wp-content/uploads/Bilten-X.pdf), oborio presudu nacionalnih sudova koji su proglasili novinara krivim za širenje mržnje jer je objavio intervju sa grupom mladih koji su iznosili rasističke stavove. Danski sudovi su smatrali da je novinar na taj način omogućio širenje govora mržnje i da se nije dovoljno distancirao, dok je sud u Strazburu procijenio da je novinar u uvodu napomenuo da su njegovi sagovornici rasisti i pružio kontekst uključujući u prilog i socijalnog radnika koji je pojasnio o kakvim se osobama rad ( nezaposleni, osuđivani kriminalci, bez prespektive).Sud je smatrao da je time i načinom na koji je postavljao pitanja tokom intervjua novinar jasno dao do znanja da ne dijeli izrečene rasističke stavove.

Dakle, važno je u izvještavanju o govoru mržnje ne upasti u klopku i ne postati puko sredstvo širenja neprihvatljivih stavova pojedinaca i grupa. Slučajevi u kojem medji sami stvaraju govor mržnje, za što je primjer nedavni naslov na početnoj strani “Informera”, izdanje za Crnu Goru, koji je glasio “Šiptarska svinjarija”, predstavljaju najgrublje kršenje etičkih normi novinarstva.