„Sve što je bilo sveto crnogorskom vojniku pogazili smo 1991. godine na dubrovačkom ratištu”, poručio je Rade Radoman, nekadašnji komandant III bataljona X crnogorske brigade, tokom drugog susreta „Kafa sa sjećanjem“, koji je 20. marta u Baru organizovala NVO Akcija za ljudska prava. Radoman tvrdi da se, tokom napada na Dubrovnik, Crna Gora obrukala i da za nauk budućim generacijama treba procesuirati sve one koji su počinili zlodjela.

Nakon susreta s mladima u Podgorici, i ovaj u Baru bio je fokusiran na ulogu Crne Gore u napadu JNA na Dubrovnik ’91 u susjednoj Hrvatskoj.

Rade Radoman, Baranin, koji je tokom boravka na ratištu bio odgovoran za 700-920 pripadnika vojske, ispričao je da su „vojnici od prvog dana mobilizacije postavljali brojna pitanja“, ali da nije bilo odgovora.

Tadašnji predsjednik Republike Crne Gore i komandant korpusa u junu 1991. nisu umjeli da odgovore na pitanja oficira i vojnika protiv koga se ide u rat, ko je proglasio ratno stanje i naredio mobilizaciju: „Po Ustavu SFR Jugoslavije, to je moglo da uradi samo njeno Predsjedništvo, a ono to nije uradilo, to je bilo jasno“.

Tvrdi da je bio očevidac da su pojedinci pljačkali, palili i uništavali imovinu nedužnih civila na dubrovačkom području.

„Ta vojska nije bila spremna za rat. Pojedinci su bili spremni za pljačku, za neke nečasne stvari, a ne i za rat. Nažalost, ljaga pada na cijelu crnogorsku vojsku koja je tamo bila angažovana, iako je nečasne radnje radila manjina, 2-3 posto vojnika, dok u vrhu vojske nije bilo volje da se to suzbije“, kazao je on.

„Mogu da kažem da su Crnogorci vječito ratovali kroz istoriju, ali da se nikada takvi zločini i fukarluci nisu dešavali kao na dubrovačkom ratištu“, s ogorčenjem naglašava Radoman.

Podsjetimo, tokom devetomjesečne opsade, sa šireg područja oko Dubrovnika prognano je 33 hiljade ljudi, a uništeno je više od dvije hiljade stambenih objekata. Stradalo je 116 civila, dok su ubijena 94 hrvatska borca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore (podaci organizacije Documenta).

Neophodno procesuiranje počinilaca zlodjela

Izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević je podsjetila da su za ratne zločine na dubrovačkom ratištu pred Haškim tribunalom osuđena samo dva generala Jugoslovenske narodne armije.

„Ostalo je na nama da procesuiramo ostale, međutim, crnogorsko tužilaštvo nije procesuiralo nijedan slučaj do danas. Samo dvojicu najviših generala, Pavla Strugara i Miodraga Jokića, osudio je Međunarodni tribunal, ali i njih samo za granatiranje Starog grada Dubrovnika. Za masovne pljačke i uništavanje imovine, što je takođe ratni zločin, kao i za ubistva mnogih civila, niko nije odgovarao“, upozorava Gorjanc-Prelević.

Radoman ukazuje da je tokom napada na Dubrovnik iz njegovog bataljona uhapšen određeni broj vojnika JNA.

„Ratni vojni sudovi i ratno tužilaštvo su bili dužni da pokrenu postupak za učinjeno nedjelo, ali, koliko mi je poznato, niko od njih nije odgovarao, nego su politički pritisci civilne vlasti i vojnog vrha doprinijeli da oni poslije par dana, najviše nedjelju, budu vraćeni u jedinice“, tvrdi Radoman.

Kako se nešto slično nikada više ne bi dogodilo, smatra on, neophodno je da se procesuiraju svi koji su počinili nedjela.

„Smatram da svi oni koji su se nečasno ponašali treba da nose žig iz tog vremena. Moraju da budu procesuirani da se to više ne bi ponovilo. Da svako nauči da ne može da radi šta god hoće“, poručuje Radoman.

Ključna uloga medija u pripremi rata

Srednjoškolci koji su prisustvovali skupu kazali su da nisu ništa znali o napadu na Dubrovnik 1991. godine i ratu u Hrvatskoj. Ono što su od roditelja ili starijih slušali o nekada velikoj Jugoslaviji bile su većinom pozitivne priče.

„Ja imam pozitivan stav o Jugoslaviji jer su stari uvijek kroz nostalgiju pričali o tom vremenu“, kazao je jedan o učesnika događaja.

Da je napadu na Dubrovnik prethodila ozbiljna priprema, u kojoj je glavno mjesto zauzimala propaganda, objasnio je istoričar Miloš Vukanović i dodao da su čelnu ulogu u tom procesu imali mediji, koji su početkom posljednje decenije XX vijeka radili pod kontrolom države.

„To su bili mediji od povjerenja – državne novine Pobjeda, državna Televizija i Radio Titograd. Zamislite da ste 45 godina gledali, slušali, čitali te medije i vjerovali im. Odjednom svi ti mediji koji su dvije godine ranije govorili o bratstvu i jedinstvu, o ljubavi, o saradnji, o tome da treba da idete na more u Hrvatsku i na planine u Sloveniju, u godinu dana pričaju prvo da su Slovenci izdajnici, neprijatelji, prije toga su to bili Albanci, a onda počinju da pričaju da su neprijatelji Hrvati. To su bili tektonski šokovi za društvo koje je polako ulazilo u ekstremizaciju“, objašnjava Vukanović.

Podsjećamo da je državna Radio-televizija Crne Gore na svoj 80. rođendan, 2024. godine, više od tri decenije od početka rata u bivšoj Jugoslaviji, priznala greške u izvještavanju i preuzela odgovornost za širenje dezinformacija.

Koliko je u stvari bila važna uloga novinara državnih medija u raspirivanju sukoba ’91. govorili su i Cerović i Radoman.

„Novinari su možda bili i odgovorniji od vojnika zbog toga što se događalo. Dobijali su informacije šta treba da kažu – ne šta se događa, već šta treba da kažu. I to od nekoga iz vlasti ko je pravio rat, ko je bio strateg pravljenja rata“, ukazuje Cerović.

„Državni mediji su, po mom mišljenju, znatno doprinijeli svemu što se događalo kasnije. Svi oni obavještavali su da je 30 do 50 hiljada ustaša spremno da pređe granicu prema Crnoj Gori, da nas pokore i otcijepe Boku… Stvara se jedna psihoza rata i u tom trenutku su svi zbunjeni“, podsjeća Radoman.

Prisutne srednjoškolce je zanimalo koliko se njihovih sugrađana odazvalo mobilizaciji.

„Postoji li neki arhivski spis u kojem su zabilježena imena svih ljudi iz Bara koji su mobilisani?“, pitao je jedan od učesnika skupa.

Bivši komandant JNA odgovorio je da pretpostavlja da bi ti podaci trebalo da se nalaze u vojnom arhivu.

Podsjeća i da je ’91. na terenu bila posve drugačija situacija od one kakva je opisivana u medijima. Od tzv. ustaša ni traga ni glasa, dok je samo mali broj Hrvata ostao da brani svoja ognjišta.

„Za sve vrijeme koje sam proveo na ratištu, nisam bio u prilici da vidim veću formaciju od čete (80-100 vojnika). Sveukupno, na osnovu podataka koje sam kasnije saznao, na dubrovačko-hercegovačkom ratištu nije bilo više od tri i po hiljade Hrvata pod slabim oružjem. Većinom po 10-15 ljudi u kriznim štabovima, po selima, a sa naše strane je bio angažovan titogradski korpus“, kazao je Radoman.

No, nisu samo mediji doprinosili podizanju tenzija. Vjerske zajednice, koje su kroz istoriju nekad smirivale, a nekad pospješivale sukobe, imale su sličnu ulogu i devedesetih. Treba, pak, napomenuti da nisu svi njihovi predstavnici doprinosili ratno-huškačkoj propagandi, ali zbog onih koji jesu, Cerović kaže:

„Medijima ćete još reći – lažete, ali ako ste vjernik, kako ćete reći svešteniku – lažeš? A laže. Sprovodi organizovanu ideološku propagandu čiji cilj nije da vas nešto ubijedi, nego da vas pripremi za krvoproliće“.

Profesorica književnosti Marija Šušter je ukazala da je, sa druge strane,  tokom devedesetih godina u Crnoj Gori bilo hrabrih ljudi koji su jasno i glasno ratu rekli – ne.

„Na Cetinju su se ljudi spontano organizovali 1991. godine, jer su imali ličnu, ljudsku potrebu da se skupe na trgu i govore protiv rata u Dubrovniku. To nam je osvjetlalo obraz i o tome treba da se govori, jer su to bili hrabri i pametni ljudi koji su prepoznali propagandu“, ukazala je profesorica.

Naglašeno je da su i u najtežim vremenima postojali ljudi koji su birali solidarnost, razum, principijelnost i mir, kao što ga je birao i kontraadmiral Jugoslovenske narodne armije Krsto Đurović – čovjek koji je obećao da neće biti bombardovanja Dubrovnika dok je on tu. Nažalost, stradao je pod nerazjašnjenim okolnostima u padu helikoptera 5. oktobra 1991. godine u blizini Ćilipa.

Obaveza – na vrijeme prozrijeti laži

„Stratezi rata su devedesetih uspjeli ono što su u konačnom i željeli. Zaigrali su na emocije ljudi. Ako vam ne dotakne emocije, ta strategija je neuspješna. Mora da dođe do reakcije, morate da osjetite vijest, da osjetite želju da zaštitite nešto vaše“, kaže Cerović.

„To mene podsjeća na film Dara iz Jasenovca“, ukazala je jedna učesnica skupa.

Cerović je napravio paralelu i sa aktuelnim dešavanjima.

„U ovom trenutku imamo veliku organizovanu komunikacionu mašineriju koja treba da objasni da je istorija drugačija nego što ste čuli. Da su ljudi koji su bili najdirektniji saradnici Njemaca i Italijana u Drugom svjetskom ratu bili žrtve i da zaslužuju spomenike“, rekao je.

„Cilj je da ljude nekako ubijediš da treba da se brane. Rijetko koga ćeš da ubijediš da ide da osvaja. Ali ako ga ubijediš da, tamo gdje treba da osvaja, da se u stvari brani… To se i danas dešava u ratovima u svijetu i tu taktiku treba prozrijeti na vrijeme“, upozorava izvršna direktorica HRA.

Sličnom narativu smo, kaže, svjedočili prije nekoliko mjeseci, kada je pokrenuta hajka protiv stranih državljana u Crnoj Gori jer su u javnosti pogrešno optuženi za pokušaj ubistva.

„Nijedan Turčin na kraju nije zvanično optužen za napad u Podgorici. Jedna neistina je podstakla sav onaj izliv mržnje prema Turcima“, kazala je Gorjanc-Prelević i upozorila:

„Čuvajte se pokvarenjaka koji vam u bilo kom trenutku sugerišu da mrzite bilo koji narod. To je pogrešno, nerazumno i zlonamjerno.“

Cilj događaja „Kafa sa sjećanjem“ je podizanje svijesti mladih o ratnim dešavanjima iz 1990-ih, o kojima, nažalost, nemaju priliku da uče kroz formalno obrazovanje. Kroz otvoren i na činjenicama zasnovan dijalog sa učesnicima rata, istoričarem i psihologom, mladima se približava šta se dešavalo na našim prostorima i zašto je suočavanje s ratnom prošlošću neophodno. Podsjećanje na odgovornost pojedinaca za počinjena nedjela, ali i na svijetle primjere otpora propagandi i humanosti u ratno vrijeme, važno je ne samo zbog pravde, već i zbog izgradnje trajnog mira sa susjednom Hrvatskom.

Na predočenim primjerima mladi treba da uče kako da se odupru nacionalizmu i ratnoj propagandi koja je sve više prisutna na našim prostorima, i kako da grade društvo zasnovano na povjerenju, odgovornosti i međusobnom uvažavanju.

Aktivnost „Kafa sa sjećanjem” organizovana je u okviru projekta „Zajedno do trajnog mira kroz obrazovanje, dijalog i memorijalizaciju”, koji sprovodi Akcija za ljudska prava. Projekat se realizuje uz podršku regionalne incijative „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, koju finansira Evropska unija a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Stavovi izneseni u toku događaja pripadaju autorima i govornicima i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a, niti se mogu smatrati njihovim zvaničnim stavovima.