Akcija za ljudska prava (HRA) je predstavila u petak 1. decembra nacrt izvještaja „Odgovornost za kršenje zdravstvenih mjera u Crnoj Gori tokom epidemije COVID-19“, koji se zasniva na analizi odluka koje su državna tužilaštva i sudovi donosili u postupcima zbog kršenja mjera propisanih naredbama Ministarstva zdravlja Crne Gore (MZD) od 17. marta 2020. godine do 4. marta 2022. godine.

Cilj izvještaja je da na bazi prethodnog iskustva pomogne državi da organizuje odgovor na moguće nove slične izazove u budućnosti.

Istaknut je značaj poštovanja zdravstvenih mjera za suzbijanje epidemije i očuvanje prava na život i zdravlje, ali i potreba da se poštuju pravila pravnog poretka u pogledu ograničenja drugih ljudskih prava i jednakog tretmana građana pred zakonom.

Izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević je istakla da se ljudska prava nisu mogla tako drastično ograničavati podzakonskim aktima (naredbama) u odsustvu proglašenja vanrednog stanja i da za kršenje naredbi nije smjelo da se odgovara u krivičnom postupku, jer i Evropska konvencija o ljudskim pravima zahtijeva da se krivično djelo precizno definiše zakonom.

Gorjanc-Prelević je saopštila: „Crna Gora bi po uzoru na Sloveniju trebalo da vrati novac i obešteti sve koji su u krivičnom postupku kažnjeni novčanim kaznama ili zatvorskim kaznama i da im se to briše iz evidencije“.

Za krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti u krivičnom postupku izrečeno je 1115 pravosnažnih odluka, od čega je 1043 bilo osuđujućih presuda (98%), na osnovu kojih su osuđene 1532 osobe, dok je oslobađajućih presuda bilo samo 10 (0,9%).

Prema analiziranom uzorku od 204 osuđujuće presude (20% odluka), najčešče je izricana uslovna kazna – u 56,4% predmeta, kazna zatvora je izrečena u 14,2% slučajeva, novčana kazna u 17,2%, kazna rada u javnom interesu u 7% i sudska opomena u 5,4% slučajeva.

Kazne zatvora su izricane u rasponu od 30 dana do 3 mjeseca. Novčane kazne su se kretale od 200 eura do čak 4500 eura u jednom slučaju, po presudi na osnovu sporazuma o priznanju krivice.

„U budžet Crne Gore se slilo najmanje 208 hiljada eura na ime kazni zbog kršenja zdravstvenih mjera, od čega 118 hiljada eura iz krivičnog postupka“, istakla je Gorjanc-Prelević.

Autor izvještaja, advokat Veselin Radulović, objasnio je da se za kršenje zdravstvenih mjera odgovaralo u krivičnom postupku i u prekršajnom postupku, da se u kaznenoj evidenciji vode podaci o osuđivanosti, i da to i danas može predstavljati problem mnogim ljudima posebno onima koji su osuđeni u krivičnom postupku.

On je istakao da je propis koji je definisao radnju krivičnog dijela – nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti (član 287 KZCG) – bila naredba, koja nije imala snagu zakona, koja se mijenjala više puta svakog mjeseca i uvijek stupala na snagu danom objavljivanja. „Narušen je princip zakonitosti koji je posebno važan kad je u pitanju krivični postupak“, rekao je Radulović, i pojasnio: „Imali smo apsurdnu situaciju da se radnje propisane Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti tretiraju kao prekršaj, a da se one koje je propisao ministar zdravlja tretiraju kao krivično dijelo.

Naglasio je da je nejednako tretiranje građana u istim situacijama i neujednačenost kaznene politike dovelo do ozbiljne pravne nesigurnosti.

Naveo je primjer da su zbog jedne iste radnje, vožnje u automobilu, sudovi izricali i uslovne osude i kazne zatvora i novčane kazne. “Za jednu istu radnju npr. Osnovni sud u Danilovgradu izriče kaznu zatvora koja će se izdržavati u prostorijama u kojima okrivljeni stanuje, dok Osnovni sud u Rožajama izriče i tu sankciju, ali isto tako i sudsku opomenu, uslovnu osudu i novčanu kaznu.”

Analiza je pokazala i da je državno tužilaštvo selektivno pristupalo krivičnom gonjenju za iste radnje. Nekada je zbog kršenja naredbi pokretalo krivični postupak, pa su ti okrivljeni krivično osuđivani i sankcionisani i te osude su im ušle u kaznenu evidenciju, dok je u nekim slučajevima zbog istih radnji primjenjivalo institut odloženog krivičnog gonjenja i odbacivalo krivične prijave ili i odustajalo od gonjenja. „Tako je, zbog vožnje u automobilu, Osnovni sud u Podgorici osudio tri lica na kaznu zatvora u trajanju od po 33 dana, dok je državno tužilaštvo zbog iste radnje u drugom slučaju odbacilo krivičnu prijavu nakon što je prijavljeno lice uplatilo 400 eura u humanitarne svrhe”, rekao je Radulović.

Državni tužioci su donijeli 1072 rješenja o odloženom gonjenju. Osumnjičeni su pretežno obavezivani da plate novčani iznos od 100 do 3000 eura u korist humanitarne organizacije, fonda ili javne ustanove, a uočen je samo jedan slučaj određivanja društveno korisnog rada.

Radulović je istakao da su tužioci proizvoljno određivali ko koliki iznos treba da plati i to bez obzira na imovno stanje (koje se inače uzima u obzir i kod određivanja novčane kazne).

“U slučaju gdje je određen najveći iznos od 3.000 eura za osumnjičenog je navedeno da je srednjeg imovnog stanja, a tamo gdje je za uplatu određen iznos od 600 eura i 700 eura da je lošeg imovnog stanja. U jednom slučaju je licu dobrog imovnog stanja određeno da uplati iznos od 300 eura”.

Radulović ima i zamjerku na rad advokata u ovim predmetima, jer su insistirali na zaključivanju sporazuma o priznavanju krivice, na institutu odloženog gonjenja i prihvatali su presude bez žalbe.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Siniša Bjeković, istakao je da bi ovu kompleksnu materiju bilo lakše rješavati da postoji odgovarajući katalog ljudskih prava i preciznija određenja ove oblasti u samom Ustavu, kako je HRA ranije inicirala. Bjeković je dodao da se tokom pandemije sve nalazilo između dvije krajnosti, jedne – donošenja mjera u interesu javnog zdravlja i druge – poštovanja ostalih ljudskih prava.

Bjeković je podsjetio da su prve mjere donijete prije proglašenja epidemije, da prve naredbe nisu imale ograničeno vremensko trajanje, čime je narušen princip legaliteta: “Dešavalo se da dva akta pod istim naslovom, budu objavljena u Službenom listu, što je dovelo do situacije da su naredbe s istim nazivom i istovremeno objavljene imale različite sadržaje“. Istakao je da očekivani meritorni odgovor još uvijek nije došao od Evropskog suda za ljudska prava jer se aplikacije uglavnom proglašavaju nedopuštenima ili se na odluku još čeka.

On je istakao problem srazmjernosti mjera u pogledu ograničenja pojedinih prava i tom smislu izrečenih kazni. Naveo je primjer da je u Austriji izrečena kazna ugostiteljskom objektu u Beču u iznosu od 1200 eura, u Italiji za kršenje mjera prvi put kazna od 126 eura, dok su kod nas izricane i mnogo veće kazne. „Građani su bili zbunjeni u pogledu ovako izrečenih sankcija, jer je bilo primjera da se kazna od 600 eura odredi osobi prepoznatoj u javnosti po ekstravagantnom pojavljivanju koja je zatečena u luksuznom automobilu, a sveštenom licu s očigledno znatno slabijim imovinskim prilikama čak 4500 eura“, rekao je Bjeković. Objasnio je da je nebitno da li je o tome postignut sporazum ili ne, “suština je da su kazne u krivici bile neproporcionalne i neujednačene u vrijeme kad prekršajne sankcije za kršenje pojedinih mjera nijesu ni bile propisane”.

Bjeković je dodao da su u vrijeme COVID-19 tijela javne vlasti (NKT i nakon toga Savjet za borbu protiv COVID-19) balansirala između ekonomske dobrobiti i javnog zdravlja, ali je mišljenja da je stav Instituta za javno zdravlje (IJZCG) i zdravstvenih institucija uopšte u pogledu rizika po zdravlje morao biti odlučujući, što nije uvijek bio slučaj.

S druge strane, on je istakao da krivičnopravne sankcije nisu zavisne od uvođenja vanrednog stanja i da su prisutne u zakonodavstvu više evropskih država u pravnoj situaciji kada vanredno stanje nije bilo proglašeno. Smatra da su one morale biti proporcionalne i odvraćajuće, ali se istovremeno moraju uzeti u obzir postojeće okolnosti u državi, ličnost i ponašanje okrivljenog, kao i težina djela, uz napomenu da je za ovo krivično djelo potreban umišljaj, odnosno namjera kao elemenat njegovog bića. Naglasio je da bi prekršajna odgovornost trebala biti primarna, a za slučajeve težih kršenja zdravstvenih mjera ostaviti krivičnu odgovornost.

Predsjednica Osnovnog suda Podgorica, Željka Jovović, je istakla da je sudstvo posebno u periodu COVID-19 funkcionisalo u ekstremno teškim uslovima. Uz redovne procese morali su da procesuiraju dodatne urgentne predmete i organizuju dežurstva. „U vrijeme kada smo slušali samo ’ostanite doma’ sudije su u sudu provodili i po 12 časova, i živjeli neki paralelni život”. Uz neadekvatne uslove u prostorijama suda, morali su i da obezbjeđuju zaštitna sredstva i maske za sve okrivljene koji su privođeni u sud. Istakla je da su prvobitno odbijali da određuju pritvor u predmetima zbog kršenja zdravstvenih mjera, ali su razvojem epidemije i takve sudske prakse počeli da ih određuju, uz stalnu dilemu o njihovoj opravdanosti. Radi upozorenja građanima, na sajtu suda su isticali podatke o broju određenih pritvora i izrečenim kaznama, uz molbe grđanima da poštuju propisane mjere.

U odnosu na kritiku da se nisu provjeravali iskazi okrivljenih o njihovom imovinskom stanju, Jovović je istakla da su se suočili sa nepostojanjem javne baze podataka o imovinskom stanju građana, a postupci su bili hitni, pa su imovinsko stanje utvrđivali iz podataka dobijenih od okrivljenih. Ispričala je i anegdotu: „Rome, koji su u skromnoj garderobi, i za koje se nakon razgovora utvrdi da su bez prihoda i imovine pitaš kakvo vam je imovno stanje, oni kažu „dobro“… , dok očigledno imućni sugrađani svoje materijalne prilike po pravilu potcjenjuju.”

Ona je podržala preporuku o postavljanju smjernica za kažnjavanje, i to kako za konkretno djelo, tako i za druga krivična djela, kao nasilje u porodici.

Sutkinja Višeg suda za prekršaje u Podgorici, Amra Grbović, koja je bila postupajući sudija u sudu za prekršaje u Ulcinju za vrijeme epidemije, takođe je ukazala na kompleksnost funkcionisanja suda u vanrednim uslovima. „Sudovima za prekršaje je Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti bio pravni osnov za djelovanje u konkretnim slučajevima. Svi smo se trudili da budemo na visini zadatka, imali smo hitne predmete koje smo morali da radimo, da obezbijedimo distancu u skučenom prostoru…“, izjavila je Grbović.

Ona je objasnila i da je kršenje propisanih mjera u početku kvalifikovano kao krivično djelo, pa je kasnije promjenjen zakon tako što su propisani prekršaji za kršenje mjera tokom epidemije COVID-19. I ona je podržala usvajanje smjernica za ujednačavanje sudske prakse.

Advokat Dalibor Tomović je kritikovao postupanje nekih državnih tužilaca koji su određivali zadržavanje ljudima privedenim zbog kršenja mjera i predlagali određivanje pritvora ako bi odbili da zaključe sporazum o priznanju krivice ili prihvate da plate novčani iznos u primjeni instituta odloženog gonjenja. “U situaciji kad ni na ulici niste sigurni da se nećete zaraziti, a kamoli u zatvoru, ljudi nisu imali dilemu i prihvatali su da plate kaznu po principu ‘uzmi ili ostavi'”.

Iz diskusije svih učesnika proizilazi da je neophodno razraditi razliku između krivičnog djela i prekršaja u uslovima epidemije.

Nepreciznost i neusklađenost prekršajnog i zakonskog okvira dovodi u zabludu i nosioce sudske vlasti i građane. Postupanje državnih organa u praksi mora da se ujednači odgovarajućim smjernicama. U protivnom će se ponoviti nejednakost građana pred zakonom, što je posebno kršenje ljudskih prava.

Izvještaj je pripremljen u okviru projekta „Pristup pravdi i ljudskim pravima u Crnoj Gori – projekat monitoring suđenja 2021-2023“ koji NVO Centar za monitoring i istraživanje (CeMi) sprovodi u saradnji sa NVO Akcija za ljudska prava (HRA). Finansiran je od strane Evropske Unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.

Predsjednik Upravnog odbora CeMi Zlatko Vujović je najavio da će izvještaj o monitoringu suđenja CeMI i HRA biti predstavljen u utorak 5. decembra, i da će tada biti predstavljena i Studija o međunarodnoj pravnoj pomoći u kojoj je analizirano postupanje državnih organa Crne Gore na tom polju.