Akcija za ljudska prava osuđuje optužbe i prijetnje koje premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović u kontinuitetu usmjerava protiv nekoliko medija, portala CdM, Analitika, M, Gradske TV i Pobjede. Time se s najvišeg nivoa državne vlasti ugrožava sloboda medija i nastavlja praksa koja je karakterisala bivšu višedecenijsku vlast DPS-a.

Premijer Abazović je nekoliko puta optužio pomenute medije i pojedince da su povezani sa kriminalnim grupama i da raspiruju i šire nacionalnu mržnju. Jednom je zaprijetio i gašenjem medija, što je nedopustivo u demokratskom društvu, posebno jer to nije u nadležnosti premijera.

Umjesto zapaljivih izjava, koje krše pretpostavku nevinosti i zagovaraju netrpeljivost prema novinarima, od premijera se očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima koja su izvršili novinari posreduje državnom tužilaštvu putem ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, organa u njegovoj nadležnosti, umjesto da saopštava optužbe bez dokaza putem medija. Premijer je odgovoran za promociju slobode medija, koja podrazumijeva i pravo na kritiku vlasti, čak i onda kad ta kritika nije potpuno utemeljena. Svaki premijer ima na raspolaganju sve uslove da svaku neosnovanu optužbu demantuje i objasni stvarno stanje stvari.

Reporteri bez granica daju značajno mjesto političkim pritiscima pri određivanju stepena slobode medija u jednoj zemlji. „Politički kontekst“ je jedan od pet indikatora kojima se procjenjuje stepen slobode medija, pored pravnog okvira, ekonomskog i sociokulturnog konteksta i bezbjednosti novinara. Njihov zaključak je da „neprijateljski stavovi prema novinarima, koje u brojnim zemljama iskazuju politički lideri, podstiču na nasilje prema novinarima i povećavaju nivo straha i opasnosti u kojima rade“.

Nažalost, poslednja Vlada nije i jedina koja je ugrožavala slobodu medija.

Predsjednik političke partije koja se skoro tri decenije nalazila na čelu izvršne i zakonodavne vlasti, Milo Đukanović, samo par dana prije nego što je izabran za predsjednika države, kritičke medije, posebno Vijesti, nazvao je „fašistima“ i „opasnim centrima maskiranim u medije“. Nažalost, to nije bio izolovan slučaj – godinama je iznosio optužbe na račun nezavisnih novinara i medija koji su kritikovali rad tadašnje Vlade, navodeći da su dio „medijske mafije“ koja je uključena u organizovani kriminal, a novinare je nazivao „monstrumima“ i „neprijateljima države“. Za vrijeme vladavine DPS-a i njihovih koalicionih partnera, dogodili su se najteži napadi na novinare, uključujući ubistvo novinara, pokušaji ubistva, fizički napadi, ranjavanje iz vatrenog oružja, paljenje vozila, prijetnje i uvrede.

Ni ova posljednja, kao ni prethodne vlade, nijesu rasvijetlile ubistvo novinara i glavnog urednika dnevnog lista DAN Duška Jovanovića iz 2004. godine, a ni pokušaj ubistva novinara Tufika Softića i ranjavanje novinarke Olivere Lakić, koja već godinama živi i radi pod policijskom zaštitom.

Ni jedna od posljednje tri Vlade, na čelu sa premijerima Abazovićem, Krivokapićem i Markovićem, nije obezbijedila pomoć iz inostranstva za analizu istrage ubistva Jovanovića, koju je još 2018. godine tražila Komisija za praćenje istraga napada na novinare.

Ako Crna Gora želi da pokaže stvarni napredak u dostizanju evropskih standarda, na najviše funkcije treba da istakne osobe koje mogu da obezbijede povoljno okruženje za rad medija.