26/2/2017 PUBLIKACIJA  “ANALIZA PRIMJENE ZAKONA O ZAŠTITI PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU U PERIODU 2011-2015“

Kategorija / Category: IZVJEŠTAJI / Reports, saopštenja

Slika za sajtPravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za pravično zadovoljenje koriste se i dalje malo u odnosu na ukupan broj zaostalih predmeta u sudovima. Oba sredstva u praksi i dalje nisu dovoljno djelotvorna za ubrzanje postupka i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U periodu 2011-2015 predsjednici sudova su prihvatili tek svaki četvrti zahtjev za ubrzanje postupka, dok je Vrhovni sud usvojio svaku drugu tužbu. U više od 1/4 predmeta u kojima je Vrhovni sud utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, predsjednici sudova su prethodno odbili zahtjeve za ubrzanje tih postupaka. Prihvatanje kontrolnih zahtjeva u čak 2/3 slučajeva nije dovelo i do stvarnog ubrzanja sudskih postupaka u zakonom predviđenom roku od 4 mjeseca.

Predsjednici sudova treba da preispitaju praksu odlučivanja o kontrolnim zahtjevima i obezbijede da u svakom slučaju u kome prihvate kontrolni zahtjev to i dovede do ubrzanja postupka u skladu sa zakonskim rokom.

U praksi Vrhovnog suda ne postoji jasan kriterijum za utvrđivanje visine pravičnog zadovoljenja (nematerijalne štete) zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kakav primjenjuje Evropski sud za ljudska prava. Nije obezbijeđeno ni da presuda, kojom se usvoji tužba i utvrdi kršenje prava, dovede do hitnog okončanja postupka, pa je predložena promjena prakse i prava da bi se to obezbijedilo.

U nastavku su detaljniji zaključci i preporuke istraživanja koje je sprovela advokatica Darka Kisjelica u okviru projekta ”Monitoring reforme pravosuđa”, koji sprovode NVO Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za monitoring i istraživanje (CeMI) uz podršku Evropske unije i Kraljevine Holandije. Publikacija je dostupna na crnogorskom i engleskom jeziku.

KAŠNJENJE: Istraživanje je trebalo da bude objavljeno u aprilu 2016. godine, ali je usporeno prvo odbijanjem Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici da obezbijede pristup informacijama, a zatim kašnjenjem Agencije za zaštitu podataka o ličnosti i pristup informacijama od osam mjeseci da odluči po žalbama protiv odluka sudova. Agencija je trinaest puta prekršila zakonski rok za odlučivanje o žalbama, a upravna inspekcija je onda neopravdano propustila da sankcioniše takvo postupanje. Ova nezakonita ponašanja državnih organa predstavljaju ilustrativan primjer sistemske opstrukcije reformi u Crnoj Gori.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

  • Dva pravna sredstva koja predviđa Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku – zahtjev za ubrzanje postupka ili kontrolni zahtjev i tužba za pravično zadovoljenje zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku – koristila su se u prosjeku tri, odnosno četiri puta više u periodu 2011-2015. godine nego u prve tri godine primjene Zakona (2008-2010), ali se još uvijek srazmjerno malo koriste u odnosu na postojeći broj zaostalih predmeta u sudovima. Iako postoji zapažen trend smanjenja neriješenih predmeta pred sudovima u Crnoj Gori, na kraju 2015. godine je ostala neriješena četvrtina predmeta iz 2011. i ranijih godina (2437), dok je kontrolni zahtjev podnijet u samo 7% tih predmeta, a tužba za pravično zadovoljenje u 1,5% (Poglavlja II.1 i II.2).

  • Samo četvrtina zahtjeva za ubrzanje postupka su prihvaćeni, tako što su usvojeni ili su doveli do obavještavanja stranke da će postupak biti ubrzan, dok su 3/4 odbijeni ili odbačeni (polovina je odbijena, petina odbačena iz proceduralnih razloga). U  više od ¼ slučajeva u kojima je Vrhovni sud utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, zahtjev za ubrzanje je prethodno pravosnažno odbijen (Poglavlja III, IV i V.4).
  • U 10% slučajeva (50) u odnosu na ukupan broj odbijenih zahtjeva, predsjednici/e sudova su očigledno neosnovano odbili kontrolne zahtjeve i žalbe u postupcima koji su veoma dugo trajali, čak i preko trideset godina, postupajući tako suprotno mjerilima iz člana 4 Zakona i praksi Evropskog suda za ljudska prava. Samo petina tih odluka je preinačena. Predsjednicima sudova bi trebalo obezbijediti upoznavanje s praksom Evropskog suda za ljudska prava o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (Poglavlje III.2.2).
  • Okončanje postupka po kontrolnom zahtjevu obavještavanjem stranke da će u roku od četiri mjeseca biti donijeta odluka ili obavljene procesne radnje, bilo je znatno rjeđe nego ranije. U periodu 2008-2010 čak 42% slučajeva je tako okončano, a 2011-2015 tek 15,7%. Smatramo da bi obavještavanje stranke, u saradnji sa sudijom, trebalo mnogo češće koristiti (Poglavlje IV.1).
  • U 2/3 ispitanog uzorka[1] obavještenje dato stranci nije dovelo do ubrzanja postupka u zakonskom roku (Poglavlje IV.1).
  • U posmatranom periodu je usvojeno samo 11% kontrolnih zahtjeva. U 2/3 ispitanog uzorka[2] ni odluke o usvajanju kontrolnih zahtjeva nisu dovele do ubrzanja postupka u zakonom propisanom roku (Poglavlje IV.2).
  • Tek u svakoj petoj odluci kojom je usvojen zahtjev za ubrzanje postupka, predsjednici/e sudova su sudijama naložili konkretan rok za preduzimanje radnji i povratno obavještavanje o tome da je radnja preduzeta. Ovo veoma važno ovlašćenje za djelotvorno ubrzanje postupka predsjednici/e sudova bi trebalo redovno da koriste (Poglavlje IV.2). Kada postupak u cjelini neopravdano dugo traje, predsjednici/e sudova bi svakako trebalo da obezbijede da se on brzo okonča – usvajanjem kontrolnog zahtjeva ili obavještavanjem stranke u saradnji sa sudijom da će se predmet završiti u roku od 4 mjeseca ili da će se u tom roku preduzeti radnje koje vode njegovom okončanju (Poglavlje III.2.2). Ako novi/a sudija nije odgovoran/a za usvajanje kontrolnog zahtjeva u predmetu zbog ranijeg neopravdanog odugovlačenja, treba obezbijediti da se usvajanje kontrolnog zahtjeva ne odražava negativno na njegovo/njeno ocjenjivanje (Poglavlje IV.3).
  • Statističko izvještavanje u godišnjim izvještajima Sudskog savjeta o radu nekih sudova o kontrolnim zahtjevima i žalbama za pojedine sudove se razlikuje od stvarnog stanja u predmetima koji su dostavljeni od strane tih sudova (Poglavlje VI).
  • Tužbe za pravično zadovoljenje zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku podnosile su se i usvajale znatno češće nego ranije. U posmatranom periodu (2011-2015) broj tužbi je porastao četiri puta u odnosu na prve godine primjene Zakona, a Vrhovni sud je usvojio svaku drugu tužbu (Poglavlje V.1).
  • Najviši dosuđeni iznos pravičnog zadovoljenja bio je 4.000 eura, u dva parnična predmeta, a u krivičnim predmetima 3.500 eura, dok maksimalni iznos od 5.000 eura nije dosuđen od početka primjene Zakona. Nejasan je kriterijum koji je Vrhovni sud primjenjivao da bi utvrdio visinu pravičnog zadovoljenja. Po uzoru na Evropski sud za ljudska prava, Vrhovni sud bi trebalo da usvoji formulu za utvrđivanje iznosa pravične naknade. Smatramo da bi iz Zakona trebalo brisati ograničenje visine iznosa pravičnog zadovoljenja (Poglavlja V.2 i IX).
  • Tužba za pravično zadovoljenje nije djelotvoran pravni lijek za potrebe ubrzanja postupka, a trebalo bi obezbijediti da bude, posebno jer je u trećini slučajeva Vrhovni sud utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u predmetima u kojima su prethodno odbijeni zahtjevi za ubrzanje, a u nekim slučajevima su i po dva puta podnošene tužbe u istom predmetu. Predlažemo da se Zakonom propiše obavezno dostavljanje presude Vrhovnog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev sudiji koji postupa u predmetu u odnosu na koji je usvojena tužba, kao i predsjedniku suda pred kojim traje postupak, uz nalog da se postupak okonča hitno, tj. da se neophodne radnje preduzmu u roku od tri mjeseca, da bi tako i tužba, tj. presuda kojom se tužba usvoji, mogle da dovedu do ubrzanja postupka. (Poglavlje V.4 i IX).
  • Izvještaji Ministarstva pravde Vlade Crne Gore još uvijek nisu sačinjeni tako da sagledavaju ostvarenje svrhe Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na djelotvorno ubrzavanje sudskih postupaka. Predlažemo da se izvještaji dopune statističkim indikatorima o vremenu postupanja sudova nakon usvajanja kontrolnog zahtjeva i dostavljanja obavještenja, posebno u vidu poštovanja rokova, što bi bila pouzdana osnova za ocjenu djelotvornosti ovih sredstava (Poglavlje VII).
  • Podržavamo preporuke Ministarstva pravde i Ombudsmana da se organizuje obuka advokata u primjeni sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (Poglavlje VII).
  • Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stav da sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u Crnoj Gori načelno jesu djelotvorna, tj. da ih građani moraju iskoristiti prije nego što podnesu predstavku Evropskom sudu za ljudska prava. Iako smo došli do zabrinjavajućeg otkrića da je takav stav Evropski sud za ljudska prava zauzeo na osnovu nepotpunih informacija koje je dobio od Crne Gore, smatramo da nije sporno da kontrolni zahtjev i tužbu treba iskoristiti prije obraćanja Ustavnom sudu Crne Gore i Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, stav je i Evropskog suda za ljudska prava da se djelotvornost svakog od tih sredstava cijeni u svakom pojedinačnom predmetu, a u izvještaju je pokazano na reprezentativnim uzorcima da prihvatanje kontrolnih zahtjeva u čak 2/3 slučajeva nije dovelo do očekivanog ubrzanja postupka u zakonskom roku od 4 mjeseca (Poglavlje X).

Nadamo se da će prihvatanje navedenih preporuka dovesti do djelotvorne zaštite prava na suđenje u razumnom roku u svakom pojedinačnom slučaju u Crnoj Gori.

[1] Uzorak je činilo 42% predmeta okončanih na ovaj način. Uzorak bi bio dvostruko veći da je predsjednik Osnovnog suda u Podgorici omogućio pristup informacijama.

[2] Uzorak je činilo 28% predmeta okončanih na ovaj način. Uzorak bi bio trostruko veći da je predsjednik Osnovnog suda u Podgorici omogućio pristup informacijama.