Na današnji dan prije 35 godina poginuo je Milan Milišić, istaknuti jugoslovenski pjesnik, esejista, književnik, prevodilac, dramaturg i novinar.
Poginuo je 5. oktobra 1991. godine, kada je tokom granatiranja Dubrovnika granata eksplodirala u dvorištu njegove rodne kuće u Župskoj ulici. Smatra se jednom od prvih civilnih žrtava napada JNA na Dubrovnik.
Milišić je bio srpskog porijekla, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu i bio član dva udruženja književnika, i Srbije i Hrvatske. Na njegovoj rodnoj kući u Župskoj ulici broj 5, povodom 30 godina od njegove smrti, otkrivena je spomen-ploča sa riječima:
„U ovoj kući se rodio i u napadu srpsko-crnogorskih agresora na Dubrovnik 5.10.1991. godine poginuo Milan Milišić, književnik koji je volio i sanjao Grad.”
Čuvanje sjećanja na Milana Milišića znači i obraćanje pažnje na civilne žrtve napada na šire područje Dubrovnika, njih 116, čiji su životi prekinuti ratom koji nijesu birali niti su ga skrivili. Milišićeva pogibija svjedoči i o apsurdu rata vođenog pod nacionalističkim parolama – rat pravdan navodnom zaštitom Srba odnio je medju prvima život književnika srpskog porijekla dok se nalazio u svojoj kući.
Njegova supruga Jelena Trpković, slikarka i profesorka na Likovnoj akademiji, nedavno je objavila knjigu memoarskih zapisa “Takva su vremena (1989 – 2006)”, koja obuhvata period njenog života sa Milanom u Dubrovniku prije njegove pogibije, opis ratnih i poratnih godina koje je provela putujući izmedju novostvorenih država na tlu bivše Jugoslavije. Jelena Trpković je povodom objavljivanja knjige, o pogibiji svog supruga i čuvanju njegove literarne ostavštine govorila i u intervjuu Vijestima, u kome je podijelila i utiske o predstavi “Smrt u Dubrovniku”, koja je nastala u koprodukciji Dramskog studija Prazan prostor i Akcije za ljudska prava:
“Kakva je to predstava! Mladi ljudi, glumci, igraju svoje očeve, dedove, stričeve. Mladi ljudi koji nisu znali šta se dešavalo tih devedesetih, neki nisu bili ni rođeni. Mladi ljudi koji se stide u ime svojih očeva, nose teret njihovih grehova, činilo mi se, dok sam gledala predstavu. Gledala sam predstavu u Beogradu. Ne verujem da ću uskoro videti nešto tako jako, dobro, životno….”.
Crnogorski