Sjutra se navršavaju 33 godine od otmice i ubistva 20 putnika iz voza “Lovćen 671” u stanici Štrpci 27. februara 1993. godine, koju su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske.

Putnici su izvedeni iz voza, opljačkani, zlostavljani i ubijeni samo zato što nisu bili srpske nacionalnosti, a njihova tijela bačena su u Drinu.

Ubijeni su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedan nepoznat putnik. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 59 godina. Osmorica ubijenih bili su građani Republike Crne Gore. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četvorice (Halila Zupčevića, Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine), dok porodice ostalih i dalje iščekuju priliku za dostojanstvenu sahranu.

U znak sjećanja na žrtve i potrebe da se ono trajno sačuva u javnom prostoru, nevladino udruženje „Štrpci – Protiv zaborava” i Akcija za ljudska prava (HRA) predložili su Skupštini opštine Bijelo Polje da jedna ulica u tom gradu ponese naziv Ulica žrtava otmice u Štrpcima, da trajno podsjeća na posljedice ratnog zločina i gradi kulturu sjećanja i kulturu mira, kao civilizacijska dostignuća.

Potreba za takvim obilježavanjem važna je i zbog toga što samo 38,8% građana tačno zna šta se dogodilo u Štrpcima, prema istraživanju javnog mnjenja koje je HRA sprovela 2024. godine. Ovaj podatak ukazuje na zabrinjavajući nedostatak obrazovanja o novijoj istoriji Crne Gore. Uključivanje činjenica o zločinu u Štrpcima u nastavni program istorije je važno za sprečavanje ponavljanja zločina i okolnosti u kojima su oni mogući.

Ni pravda za žrtve u vidu kažnjavanja odgovornih za ovaj zločin nije potpuno obezbijeđena. Prije tri godine HRA je podnijela inicijativu Specijalnom državnom tužilaštvu da proširi istragu na nove izvršioce, organizatore i naredbodavce, kao i na one koji su imali saznanja o planiranoj otmici, ali nisu preduzeli ništa da je spriječe. Tužilaštvo je pokrenulo izviđaj, o čijim rezultatima još nema podataka.

Pred sudovima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini do sada je pravosnažno osuđeno deset osoba – jedna u Crnoj Gori (2003.) i devet u BiH (2016. i 2023.). U Srbiji je suđenje pripadnicima paravojnih formacija započelo 2019. godine. Poslije ukidanja prvostepene presude, u ponovljenom postupku je 2025. godine troje optuženih osuđeno je na kazne od pet i deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a presuda još nije pravosnažna.

Dvojica optuženih su u međuvremenu preminuli.

Komandant jedinice „Osvetnici”, čiji su pripadnici izvršili ovaj zločin, Milan Lukić, osuđen je pred Haškim tribunalom na doživotnu kaznu zatvora zbog drugih teških zločina počinjenih u Višegradu, ali mu za otmicu i ubistvo putnika u Štrpcima još nije suđeno, iako je za taj zločin optužen pred Sudom BiH.

Postupak vođen u Crnoj Gori protiv Nebojše Ranisavljevića utvrdio je da je otmica bila unaprijed planirana i sprovedena uz znanje tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih struktura Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, te da je imala karakter organizovane operacije povezane s razmjenom zarobljenika i tijela stradalih. Dokumentacija izvedena tokom suđenja, uključujući materijale Fonda za humanitarno pravo, ukazuje na postojanje lanca komandne odgovornosti koji vodi do tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih organa Srbije i SR Jugoslavije. Na sastanku kojem su prisustvovali načelnik Ministarstva unutrašnjih poslova za Užice Baško Petrić, komandir milicije užičkog regiona Đorđe Kerić i iz ŽTP: Mitar Mandić, Drago Tadić i Vuko Mulina, zaključeno je: “Potvrđuje se informacija o namjeri

odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske

radi stvaranja uslova za razmjenu zarobljenika i mrtvih…”.  Uprkos tome, do danas niko od nalogodavaca i organizatora zločina nije optužen.