Uoči godišnjice najtežeg granatiranja Starog grada Dubrovnika 6. XII 1991, Akcija za ljudska prava je predstavila knjigu „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ u kojoj su sabrana, kako sjećanja vojnika iz Crne Gore, koji su napadali dubrovačko područje, tako i žrtava – stanovnika i branilaca tog grada. Promocija je organizovana u Evropskoj kući u Podgorici, pred publikom, koju su činili ratni veterani s obje strane, učesnici društveno-političkog života tog vremena, građanski aktivisti, novinari i studenti.

Urednici knjige su Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA, i Petar Pejaković, pozorišni reditelj, univerzitetski profesor i osnivač Dramskog studija Prazan prostor koji su i bilježili svjedočenja učesnika rata.

Gorjanc-Prelević je kazala da se radi o „antiratnoj knjizi“, koja pokazuje da su u ratu svi poraženi. Naglasila je da su kroz knjigu svi sagovornici sa crnogorske strane poslali istu poruku – da nikada više ne bi ratovali.

„Napravili smo knjigu da bismo spriječili svaki budući rat. Svjesni smo da postoje ljudi koji bi se opet za to opredijelili. I danas imamo tzv. ratne preduzetnike, kakvi su postojali i 90-ih godina. Napravili smo knjigu da bismo mlade generacije naučili da se odupru ratnoj propagandi.“

Zbog okruženja, kakvo je trenutno, nema odmora, poručuje Gorjanc-Prelević. Zato je važno da se i danas diže glas, kao što su ranih devedesetih to činili mladi ljudi širom Crne Gore, a koji su bili okupljeni u antiratnom pokretu.

„Isto kao oni tada, imamo obavezu i danas da reagujemo na iste matrice, na istu promociju agresivnog nacionalizma, koja kreće od Dodika i Vučića, do ovih naših Vraneša i Kovačevića, koji prizivaju nove ratove“.

Važno je, tvrdi izvršna direktorica HRA, da Crna Gora prizna i jasno kaže kakvu je ulogu imala u napadu na Dubrovnik i da ga nije spriječila, iako je za to imala priliku. Tim prije što je, kaže reditelj Petar Pejaković, to bio besmislen i apsolutno nepotreban sukob.

„Bilo je, nažalost, mnogo strašnijih ratova u ovom periodu od 1991. do 2025. nego što je bio ovaj, ali besmisleniji, čini mi se, i bespotrebniji, ne znam da li sam vidio ni u literaturi, ni u filmu, u oblastima kojim se bavim. Zato je taj neki dodatni osjećaj besmisla i apsurda i bukvalno bespotrebnosti, nešto što vučem sve vrijeme dok smo radili predstavu.“

Pejakovićeva predstava „Smrt u Dubrovniku“, koja je proglašena najboljom na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu, nastala je upravo na temelju svjedočanstava koja su prikupljena i objavljena u knjizi. Kaže da treba odati počast ljudima koji su odlučili da svjedoče o njihovom učešću u pohodu na Dubrovnik jer je ta istorijska epizoda i dalje tabu tema u Crnoj Gori.

„Vrlo je važno da se ovakvi glasovi čuju, da svi koji imaju mogućnosti, bilo koje vrste, da se suprotstave negativnim stvarima koje nas vode u mržnju, netoleranciju, nerazumijevanje, destrukciju, u krajnjoj liniji.“

Pejaković poručuje da je neophodno da se borimo protiv kulture zaborava. Tome doprinosi i ova knjiga, iako je, priznaje, bilo teško slušati sve ono što su preživljavali ljudi tokom opsade Dubrovnika.

„Nakon tih razgovora, a moram reći da sam čovjek koji nema baš problema sa spavanjem i sličnim stvarima, bio sam potpuno disfunkcionalan. Mogu misliti kako je bilo onima koji su bili dio toga ili koji vuku te tragove u svom biću i na svojoj koži, kada nas, koji samo slušamo ili razgovaramo nakon toliko vremena, toliko uznemirava i tjera da postavljamo pitanja – zašto i kako je do toga došlo?“

Među onima koji su na početku napada na Dubrovnik postavljali ta pitanja i rekli „ne“ ratu, bio je i Kotoranin Petar Vučeljić. Čovjek koji je, zbog toga što je vratio pušku, morao da pobjegne iz Crne Gore.

„Onog oktobra, kada je vlada crnogorska saopštila Hrvatskoj da Crna Gora nije u ratu, ja sam bio sa puškom na Ćilipima s mojim drugarima. Čujem da nismo u ratu, a ja tamo“, kaže Vučeljić.

Zato je važno, poručuje, da se odupremo propagandi koju je devedesetih širila Televizija Crne Gore, a sve da se takva „ludost nikada više ne ponovi“.

„Vrlo je bitno napomenuti šta je ta propaganda uradila od naroda. Ona je uzela sve njegove vrijednosti. Narod koji je crnogorski postaje jedna amorfna masa kojom se čak i dan danas raspolaže… 35 godina od tada, a situacija se značajnije nije promijenila. U ovom momentu je apsolutno slična onoj koja je bila tada“, upozorava Vučeljić.

Koliko je u tim trenucima bila bitna propaganda podsjeća i dubrovački novinar i publicista Luko Brailo. Na promociju knjige je donio tri Pobjedina izdanja iz oktobra, novembra i decembra 1991. godine, pod naslovom „Rat za mir“, a koja su bila, kako je rekao, „primjer ljudskog beščašća i profesionalnog primitivizma“.

„Ovo su primjeri potpadanja pod uticaj i kada se prelazi ona tanka crta od novinara u propagandistu u najgorem smislu. To je nešto što je strašno… A ima mnogo sličnih elementa koji se i danas događaju, koji možda nisu u ovako sirovom, grubom obliku“, kaže Brailo.

Zato je, smatra, neophodno da imamo knjigu kao što je „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“.

„Ova je knjiga pokazala da postoje normalni ljudi koji hoće da pričaju o nečemu što je bilo strašno. Ali baš zato što je bilo strašno, o tome treba pričati, razgovarati međusobno. Budemo li se zavlačili u ovakve stvari kao što je ‘Rat za mir’, bojim se da će nam se neki djelovi istorije ponoviti“, upozorio je Brailo.

Zlatko Bagoje, branitelj Dubrovnika i zarobljenik u logoru Morinj, kazao je da je ova knjiga, kako bi rekli u Konavlima, „na dobrom putu“.

„Taj je put prema pomirenju, prema miru, prema oprostu, prema svemu dobrom… Knjiga je došla u pravo vrijeme, ne bi li se taj kontrasmjer zaustavio, ne bi li ljudi počeli normalno da misle, normalno da žive“.

Koliko je taj normalan život i odnos među ljudima dragocjen, svjedoči upravo Bagoje. Po dobru se, tokom zarobljeništva u logoru Morinj, prisjeća postupaka stražara Mladena Proročića, ali se prisjetio i još jednog trenutka koji je logorašima vratio vjeru u život.

„Bio je i još jedan stražar koji je došao jedno jutro, nakon svih tih naših jada, i rekao – ‘dobar dan, ljudi’. Ljudi moji, ta rečenica… To nije normalno koliko nam je ta rečenica tada značila, jer smo mi bili ustaše, zenge, koljači…“, prisjeća se Bagoje.

Devedesetih se, pak, ne sjeća glumica Maša Božović, koja u predstavi „Smrt u Dubrovniku“ glumi upečatljiv ženski lik koji sve vrijeme u rukama nosi stablo masline, simbol mira, suočavajući se sa ratnim strahotama. Rođena je deceniju nakon opsade Dubrovnika i prije rada na predstavi gotovo ništa nije znala o tom događaju.

„Mi o tome nismo učili, nismo slušali ništa o tome. Onda, sve te informacije kroz proces rada na predstavi, koji je trajao godinu dana, svjedočanstva ljudi koji su dijelili svoje ispovijesti sa nama, duboko su uticale na mene i gradile drugačiju sliku i o toj zemlji prije, i o tom bratstvu i jedinstvu… Sve se pominjalo kroz najljepši mogući narativ koji nam se prenio kroz odrastanje, i nije mi bilo jasno – kako se iz jedne tako divne zemlje desio takav užasni haos?“

Božovićeva smatra da predstavom, koja će biti odigrana i u Crnogorskom narodnom pozorištu 29. decembra, rade nešto dobro i utiču na širenje antiratnih vrijednosti u društvu. No, podsjeća i da za to nisu sva vrata otvorena.

„To što ne možemo da odigramo predstavu u Nikšiću baš je porazno. I ne samo u Nikšiću, nego u većini gradova u Crnoj Gori. Jasno je kako stvari stoje i ko su nam gradonačalnici i direktori pozorišta i slično, i šta se plasira mladim ljudima kao dominantni narativ“.

Zato bi, smatra glumica, svi morali da rade koliko mogu u svojim profesijama i utiču na suzbijanje negativnih narativa.

„Kada bi se svaka profesija borila iz svoje pozicije, mogli bismo da učinimo nešto. I političari, mediji, umjetnici, profesori… Tada bismo svi mogli da utičemo na stvarnost… Nama je poznat mehanizam i sredstva koja se koriste u pozorišnoj, dramskoj djelatnosti. To je najviše što možemo da uradimo. Nadam se da uspijevamo tom predstavom da dopremo do ljudi da izađu poslije predstave makar za gram manji fašisti“, kazala je mlada glumica.

Božovićeva je zatim pročitala segmente iz Ratnog dnevnika mladog dubrovačkog fotografa Pava Urbana, koji je poginuo u 23. godini, 6. decembra 1991,  dok je fotografisao granatiranje rodnog grada. Ono što je Pavo tokom opsade napisao u svom dnevniku, i njegovih posljednjih 12 fotografija, objavljeno je u knjizi „Sjećanja na rat, opsada Dubrovnika 1991-1992“.

Potom su uslijedila javljanja prisutnih, koji su podijelili stavove u odnosu na devedesete, ali i na aktuelna dešavanja u Crnoj Gori.

Nebojša Vučinić, profesor prava, iskazao je bojazan da sve ono što se dešavalo oko i u Dubrovniku u budućnosti može da bude „dječiji vrtić“. Tim prije što su destruktivne politike preuzele primat na javnoj sceni.

„Svaka čast za knjigu i za svjedočenja, ali mislim da je ova druga strana stvorila jedan propagandni konstrukt koji svaki dan sve više i više aktivira – da se branila Jugoslavija, što je van svake pameti. Ali pazite, to je propaganda koja prolazi. Mislim da se nedovoljno koriste dvije presude Haškog tribunala. Presuda protiv Strugara i presuda protiv Jokića u kojima se pominje udruženi zločinački poduhvat… To piše u velikom broju presuda, ali su ove dvije za nas veoma relevantne za razbijanje ovog propagandnog konstrukta“, naglasio je Vučinić.

Žarko Rakčević, jedan od lidera antiratnog pokreta devedesetih, poslanik i visoki crnogorski zvaničnik, prisjeća se kako je prije 34 godine bilo teško biti na drugoj strani.

„Klerofašizam je marširao tada i teško je bilo biti u manjini. Teško je bilo biti čovjek na početku 90-ih godina. Teško je bilo biti Crnogorac, biti mirotvorac, biti protiv rata. Bili su to časni liberali, SDP, Monitor, mnogi obični ljudi, ali, ipak, žestoka manjina. Protivnici tog rata, tog ludila, gdje nam je govoreno da 30.000 ustaša napada Crnu Goru, što je strašna propaganda bila“, prisjeća se Rakčević.

No, upozorava, da sa takvim narativima nismo raskrstili.

„Paralela jedna. Danas smo ugroženi od 100.000 Turaka koje treba izbaciti. Ista hostilizacija, isto satanisanje.“

Smatra da je i danas manjinska Crna Gora protiv takvih narativa, ali da treba učiniti sve da se zaustavi ponovna klerofašizacija društva.

Aktivista Dejan Mijović kazao je da danas u crnogorskoj vlasti imamo mlade ljude koji nisu imali odakle da nauče šta se dešavalo devedesetih godina i koja je bila uloga Crne Gore u napadu na Dubrovnik.

„Sada dominiraju u vlasti ljudi koji su bili tada mnogo agilni i veliki entuzijasti, čak i učesnici u tim ratnim pohodima. To nije ništa čudno. U udžbenicima, u obrazovnom sistemu se o tome ništa ne uči“.

Istoričar Šerbo Rastoder potvrđuje da u školi nije moguće učiti o pohodu na Dubrovnik, jer je crnogorska vlast tražila da u udžbenicima drugačije piše.

„Ja sam krivac što u školskim udžbenicima nema lekcija o ratu. Zašto? Jer je moj udžbenik, gdje sam koautor, zabranjen. Čitava Crna Gora je to prećutala. Tada je predsjednik komisije bio Radovan Damjanović… Sjećam se da je uslov da odobre udžbenik tada bio da promijenim stav da je Crna Gora bila u ratu. Ja sam rekao – ‘ljudi, je li ovo normalno?’ Dakle, od mene je zvanično traženo da kažem da Crna Gora nije bila u ratu, a ja bježao iz vojske da ne idem na Dubrovnik.”  

Rastoder smatra da bi poseban status u Crnoj Gori danas trebalo da imaju dva visokorangirana oficira Jugoslovenske narodne armije – Krsto Đurović i Vladimir Barović, koji su se protivili napadu na Hrvatsku, a koji su stradali pod nerazjašnjenim okolnostima na početku rata.

„Osobe koje treba čitava Crna Gora da slavi su Krsto Đurović i Vladimir Barović…“, poručuje on.

Aktivista Darko Ivanović je, govoreći o porukama koje su navijači Crne Gore istakli tokom dvije fudbalske utakmice protiv reprezentacije Hrvatske, kazao da su time htjeli da pokažu da prava Crna Gora i dalje živi i da to „niko ne može da ugasi“. Uprkos tome što su ih mnogi, nakon izvinjenja za napad na Dubrovnik, proglasili izdajicama.

Prisjetio se i kako je tih dana, kada je počeo napad na dubrovačko područje, izgledao život u njegovom naselju.

„Sa 12 godina sam izlazio iz solitera u kom sam živio i tamo su bili kamioni puni ukradene tehnike iz konavoskih i dubrovačkih kuća. I tako sam se budio i tako sam odlazio u školu. Druga slika je da sam odlazivši u školu nalijetao na opšte odobravanje svega toga što se dešavalo na svakom koraku. Mi smo imali jednu malu zajednicu kod kuće gdje smo smatrali da smo šašavi zbog toga što su svi ostali smatrali drugačije“.

Marko Ugrin, iz Hrvatskog nacionalnog vijeća, govorio je o „sramnoj odluci“ kotorskih vlasti da bazen u Škaljarima nazovu po Zoranu Gopčeviću čija je uloga u logoru Morinj, gdje je bio angažovan, sporna. Poslao je i poruku Darku Ivanoviću zbog odnosa crnogorskih navijača prema napadu na Dubrovnik i uvredljivog odgovora navijača Hrvatske.

„Onaj transparent u kome se ne prihvata oprost vjerujem da nije stav većinske Hrvatske i smatram da su jedino mjerodavni da o tome govore ljudi koji su nešto od toga i proživjeli“, kazao je on.

Upravo onaj koji je proživio strahote rata Zlatko Bagoje, imao je poruku zbog postupka njegovih sunarodnika. Nazvao ih je sramotnicima.

„Ja se ljutim, recimo, zbog nekih otrovnih strelica koje dolaze sa crnogorske strane, u posljednje vrijeme pogotovo. A ovi naši što su učinili, to me baš sramoti. To mi je puno teže… Šta je ono pisalo? ‘Nema oprosta…’ Užas, užas, jedan! Ko je to napisao, pa ko si ti da to kažeš?!“, pitao je vidno uzrujan.  

U razgovor su se uključili i oni koji su prije 34 godine bili u vojnim redovima koji su hitali ka Dubrovniku.

Radomir Goranović, nekadašnji oficir KOS-a JNA, koji je bio i isljednik u logoru Morinj i čije se svjedočenje nalazi u knjizi, tvrdi da ništa od onoga što je vlast plasirala uoči napada na Dubrovnik nije bila istina.

„Zlikovci koji su lagali Crnu Goru i gurnuli djecu u krvoproliće, koji su dobili nacionalne penzije, koji i danas drmaju u Crnoj Gori na nekim funkcijama, koji su govorili da 30.000 ustaša kreće na Crnu Goru. Sve je bila laž!“

U vrijeme napada na dubrovački kraj komandant bataljona JNA bio je i Rade Radoman. Tvrdi da se od prvog dana protivio mobilizaciji i da su se zato on i bliski oficiri obraćali državnom i vojnom rukovodstvu.

„Postavljali smo pitanja gdje idemo i protiv koga ratujemo. Postavljali smo i pitanja ko je izvršio ratnu mobilizaciju, jer nije Predsjedništvo. Da li je onda JNA izvršila državni udar i uzela sudbinu zemlje u svoje ruke? Nije bilo odgovora”, prisjeća se Radoman.

Ukazao je i na porodične drame koje su slijedile nakon što su sinovi odbijali da idu u rat.

„Otac hoće da ubije sina, jer mu je sin bacio pušku. Neće da ide u rat… Hoće da puca u sina, a majka i sestra skaču ispred pištolja. Dva mjeseca njih dvije spavaju naizmjenično na pragu od sobe, da otac ne ubije sina, jer je obrukao porodicu i bacio oružje. Taj momak je teško obolio od stresa, od muke i, nažalost, umro. Ima mnogo sličnih slučajeva“, upozorio je Radoman.

Zoran Kapisoda, čije je svjedočenje takođe zabilježeno u knjizi, objasnio je da su rezervisti, koji su poslati na Dubrovnik, imali malo izbora.

„Morali smo da biramo, da li ćemo da idemo na Vojni sud, u zatvor, ili da idemo na Grab. Nama je rečeno da idemo na Grab, da stojimo tamo i čuvamo granicu Crne Gore.“

No, i pored toga, Kapisoda je poslat na dubrovačko ratište. Tvrdi, pak, da u njegovoj vojnoj knjižici piše da je bio na vojnoj vježbi, a ne da je ratovao. Uputio je i izvinjenje gostima iz Dubrovnika.

„Oprostite što sam bio u zabludi. Nisam imao izbora, i sad osjećam da nemam izbora“, poručio je Kapisoda.

Podsjećamo, opsada Dubrovnika od strane JNA trajala je 240 dana, a tokom nje je stradalo 116 civila, 194 hrvatska borca i 165 pripadnika JNA. Samo tokom 6. XII 1991, najtežeg dana u istoriji Dubrovnika, kako tvrde hroničari grada, stradalo je 19, a ranjeno 60 ljudi. Tada je na Stari grad Dubrovnik bilo ispaljeno više od 600 projektila Jugoslovenske narodne armije.

Tokom pohoda na dubrovačko područje prognano je 33.000 ljudi, ili 2/3 stanovnika dubrovačkog područja, a u logorima JNA u Bileći i Morinju bile su zarobljene 443 osobe. Uništeno je više od dvije hiljade objekata u širem rejonu Dubrovnika, oštećena i sistematski opljačkana privatna i javna imovina.

Za zločine prema zatvorenicima u logoru Morinj, crnogorski sudovi su osudili četvoricu pripadnika JNA, Iva Gojnića, komandira straže, Špira Lučića, stražara, Bora Gligića, stražara i Iva Menzalina, kuvara, dok je Haški tribunal osudio generala Pavla Strugara i admirala Miodraga Jokića za granatiranje Dubrovnika 6. 12. 1991.

Knjiga „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ dostupna je ovdje.

Predstavljanje publikacije je organizovano u okviru projekta „Opsada Dubrovnika 1991-1992: Sjećanja na rat da se zlo ne ponovi”, koji zajedno sprovode Akcija za ljudska prava i NVU Prazan prostor, uz podršku Evropske unije kroz regionalni projekat „EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, a koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

U nastavku možete pročitati izvještaje sa promocije i medijskih kuća:

• Vijesti, “Gorjanc Prelević: Crna Gora je učestvovala u ratu, zabluda je bila da se tamo negdje brani Jugoslavija”, autorke Biljane NIkolić;
• Pobjeda, “Promocija knjige „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika“ otvorila prostor za svjedočenja veterana, zarobljenika i novinara o ulozi Crne Gore, propagandi: Glasovi koji razbijaju tišinu”, autorke Jelene Martinović,
• PCNEN, “Promovisana knjiga ‘Sjećanja na rat Opsada Dubrovnika 1991-1992″.
  

Tekst Vijesti  “Crnogorska bruka uz mrvice čojstva: Antiratna knjiga “Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992”, autorke Biljane Nikolić, dostupan je ovdje.

Fotograf: Filip Roganović