Još jedno dijete u Crnoj Gori je brutalno zlostavljano od strane vršnjaka, i nanijeta mu je i teška tjelesna povreda — ovog puta je napadnuto u Zeti zato što je sa strane, Podgoričanin, dok su prije dvije godine u Baru djeca napadnuta jer su bila iz Sarajeva… Dječje nasilje motivisano ksenofobijom i diskriminacijom samo je odraz ponašanja odraslih, koji podržavaju podjele u društvu i blagonakloni su samo prema “svojima”.

Vršnjačko nasilje u našoj zemlji nije više sporadična pojava, već duboko ukorijenjen i sistemski problem. Slabosti i obrazovnog sistema i kućnog vaspitanja, nedostatak institucionalne odgovornosti i šira društvena ravnodušnost sve više uzimaju danak. Moramo se zapitati – dokle više?! Ko još mora biti povrijeđen ili ubijen da bi država počela ozbiljnije da djeluje?

Prema javno dostupnim podacima, samo u školskoj 2024/2025. godini zabilježeno je najmanje 115 slučajeva vršnjačkog nasilja, što pokazuje hitnu potrebu za ozbiljnim i trajnim mjerama. Među njima mora biti i povratak školskih zaštitara, čija bi fizička prisutnost imala i preventivni i zaštitni efekat. Mnoge škole su, zbog nedostatka političke volje, ostale bez obezbjeđenja i ostavile djecu bez važne linije sigurnosti.

Povratak zaštitara mora biti sastavni dio šire strategije za zaštitu djece, ne puka administrativna odluka.

Slučaj iz Zete razotkrio je sve slabosti sistema. Dijete je pretrpjelo teške fizičke i psihičke posljedice, dok su institucije, umjesto brze i koordinisane reakcije, ponovo zakazale. Ni vozač autobusa nije reagovao iako je vidio šta se događa, ignorisao je priliku da pomogne ili pozove policiju. Direktor škole je prvo odbio odgovornost tvrdeći da se nasilje nije desilo u školskom dvorištu, da bi se kasnije javno izvinio. Umjesto konkretnih mjera, uslijedilo je prebacivanje odgovornosti, sve dok slučaj nije dospio u javnost. Kada institucije djeluju tek pod pritiskom, jasno je da je sistem urušen.

Od Osnovnog suda u Baru zatražili smo informacije o pravnim ishodima u dva posebno teška slučaja nasilja nad djecom — fizičkom napadu na djecu iz Sarajeva u aprilu 2023. godine i ranjavanju Darisa Mujića u oktobru 2024. godine. U prvom slučaju, sud u Baru je u novembru 2024. osudio punoljetnog napadača na šest mjeseci zatvora za nasilničko ponašanje, dok su maloljetnim izvršiocima izrečene vaspitne mjere – smještaj u vaspitnu ustanovu i obavezan društveno-koristan rad. Presuda još nije pravosnažna. U odnosu na drugi slučaj, nezvanično saznajemo da suđenje i dalje traje, ali se proces odugovlači i do danas nije donesena prvostepena presuda. Ovakva institucionalna inertnost ne samo da dodatno urušava povjerenje građana u pravosuđe, već šalje poruku da je nasilje nad djecom nešto što sistem toleriše.

Ovakva praksa mora prestati. Obrazovne institucije i državni organi — Ministarstvo prosvjete, centri za socijalni rad, policija — moraju hitno i odlučno preuzeti odgovornost za svaki prijavljeni slučaj. Nijedna žrtva ne smije biti zapostavljena, počiniocima se ne smije gledati kroz prste.

Prevencija mora postati temelj borbe protiv nasilja kroz obavezno građansko obrazovanje o empatiji, nenasilnoj komunikaciji i rješavanju problema bez nasilja. Djeca sa problemom agresivnog ponašanja moraju biti tretirana kao djeca kojoj je potrebna pomoć i adekvatna asistencija u kontaktima s drugom djecom. Djeca i roditelji moraju imati pristup besplatnoj psihološkoj i pravnoj pomoći.

Sankcije za počinioce moraju biti jasne, zakonite i pravedno sprovedene. Odgovornost ne može nositi samo dijete koje čini nasilje, već i njegovi roditelji i staratelji. Zajednica — roditelji, komšije, građani — više ne smije ćutati. Ignorisanje nije neutralnost, već saučesništvo.

Pozivamo Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija da obezbijedi ne samo pravilnike, već i dodatne psihologe, pedagoge i obučeno osoblje, te da zajedno sa centrima za socijalni rad omogući ranu intervenciju. Lokalne samouprave treba da podrže škole dodatnim resursima i prostorima za savjetovanje.

Ovo nije samo pitanje školskih pravila, već budućnosti naše djece. Vršnjačko nasilje ostavlja rane koje ne zarastaju lako. Ako žrtve ostanu same, a počinioci bez posljedica, dozvoljavamo da strah i trauma postanu svakodnevica.

Vrijeme za buđenje i djelovanje je sada.

Martina Markolović, socijalna radnica u Akciji za ljudska prava