Presudom Evropskog suda za ljudska prava od 9. novembra 2021. godine, utvrđeno je da je više državnih organa Crne Gore propustilo da adekvatno primjeni zakone i zaštiti lični integritet Daliborke Špadijer od odmazde kolega, koje je, kao državna službenica, prijavila za težak disciplinski prekršaj u ZIKS-u. Akcija za ljudska prava insistira da svaki od tih državnih organa preispita postupanje svojih službenika u tom slučaju i obezbijedi da se isto ili slično postupanje ne ponovi.

Gospođa Špadijer je, samo zato što je odgovorno prijavila nezakonito ponašanje svojih kolega, državnih službenika u zatvoru Podgorica, u kontinuitetu doživljavala mobing i od toga veliki stres, pa čak i fizičke povrede. Uz sve to doživjela je i posebno razočaranje i štetu jer je ni jedan državni organ nije zaštitio. Njeno iskustvo obeshrabruje svakog poštenog građanina i državnog službenika od prijavljivanja nezakonitog djelovanja drugih. Umjesto da je njen postupak, učinjen u interesu bezbjednosti, zakonitosti i vladavine prava, istaknut kao primjer i adekvatno nagrađen, gospođa Špadijer je sada u prijevremenoj penziji, sa hroničnim zdravstvenim problemima i na ivici siromaštva.

Gospođa Špadijer je prijavila petoricu kolega za nepropisno ponašanje u novogodišnjoj noći u ženskom zatvoru. Službenici su kažnjeni u disciplinskom postupku smanjenjem zarade u iznosu od 20-30%, dok je službenik A.V. koji je imao “fizički kontakt” sa zatvorenicama, sankcionisan umanjenjem zarade od 40% i privremenom suspenzijom.

Međutim, tu su njeni problemi tek počeli. Ona je odmah po prijavljivanju incidenta doživjela otvorene prijetnje i vrijeđanje od strane kolega, posebno N.R. i A.V, a onda i od pretpostavljenih, koji su ignorisali njene zahtjeve za zaštitu prava, umanjili joj nadležnosti, umanjili zaradu, ignorisali njene prijave na kršenje zatvorskih pravila, propuštali da sankcionišu ignorisanje njenih naredbi i izvještaja, ponižavanje od strane zatvorenika, itd. Ona je doživjela i lomljenje vjetrobranskog stakla na automobilu i fizički napad nepoznatog počinioca prilikom koga je zadobila i ozbiljne povrede.

Špadijer je zatražila od svog poslodavca da pokrene postupak za njenu zaštitu od mobinga na poslu putem medijacije (posredovanja), u skladu sa Zakonom za zaštitu od zlostavljanja na radu. Posrednik, koga je odredio poslodavac, je odbacio njen zahtjev kao neosnovan, a Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da za to nije imao zakonski osnov, tj. da nije ni bio ovlašćen da cijeni osnovanost zahtjeva.

Špadijer je dva puta policiji i državnom tužilaštvu prijavljivala napade na nju, prvi put 2013. godine, kada je polomljeno vjetrobransko staklo na njenom vozilu, i drugi put, 2015. godine, kada ju je uz prijetnje napao nepoznati napadač, koji joj je nanio tjelesne povrede. Državno tužilaštvo već osam godina, odnosno šest godina nije donijelo rješenje o tim krivičnim prijavama, iako je za to po zakonu imalo rok od šest mjeseci.

Ona je i od sudova bezuspješno zatražila naknadu štete zbog mobinga. Iako je Osnovni sud u Podgorici utvrdio da su njeni navodi istiniti i da su njeni psihički problemi povezani sa tim navodima o sukobu na poslu, proizvoljno je utvrdio da se ne radi o mobingu jer incidenti na koje se ona žalila nijesu imali navodno potrebnu učestalost, tj. nijesu se ponavljali svake nedjelje u intervalu od šest mjeseci (!) Ovu presudu su potvrdili i Viši sud u Podgorici i Vrhovni sud Crne Gore. Evropski sud za ljudska prava je iskritikovao pristup domaćih sudova, utvrdivši da su propustili da ispitaju nekoliko konkretnih navoda koje je Špadijer iznijela u svojoj tužbi, a povodom njihovog pravnog zaključka je rekao da „mu je veoma teško da prihvati pristup sudova ovakvom slučaju“.  Evropski sud je istakao da sve prijave mobinga moraju da budu temeljno ispitane u svakom pojedinom slučaju, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst i da treba imati u vidu da je moguće da incidenata bude i manje od jedan nedjeljno u periodu od šest mjeseci pa da se to ipak smatra mobingom (st. 95-97).

Ni Ustavni sud nije zaštitio gospođu Špadijer, već je odbio njenu ustavnu žalbu koju je podnijela 2016. godine upravo zbog povrede ličnog i profesionalnog integriteta i nedostatka djelotvornog pravnog lijeka. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da se Ustavni sud nije ni osvrnuo na pritužbe gospođe Špadijer da državni tužioci nisu postupili po njenim krivičnim prijavama, višestruko prekoračivši rokove.

Isto tako je i Ombudsman propustio da zaštiti prava gospođe Špadijer. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da je Ombudsman Šućko Baković donio odluku samo na osnovu podnesaka njenog poslodavca, bez pozivanja i saslušanja podnositeljke predstavke i drugih osoba na koje se pritužba odnosila, suprotno Zakonu o Zaštitniku ljudskih prava i sloboda koji izričito propisuje da on može pozvati svako lice u svojstvu svjedoka.

U ovom slučaju su zakazali svi, počevši od uprave zatvora, kojoj je na čelu u to vrijeme bio Miljan Perović, a njegov pomoćnik Slađan Raičković, ministarstva pravde ministra Duška Markovića, nadležnih sudija u tom predmetu u Osnovnom sudu u Podgorici (Miodrag Pešić, P. br. 4822/13), Višem sudu u Podgorici (Magdalena Zečević, predsjednica vijeća, Gž. br. 1698/15) i Vrhovnom sudu, Branimir Femić (Rev. br. 104/16), preko nadležnih državnih tužilaca u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici (Ljiljana Klikovac, državna tužiteljka, tj. rukovoditeljka ODT u Podgorici), Ustavnog suda (Mevlida Muratović, predsjednica vijeća, U-III, br. 592/16) i Ombudsmana (Petar Ivezić, zamjenik Ombudsmana, br. 371/13 od 2.9.2014. godine). Ona se bezuspješno obraćala i tadašnjem predsjedniku Vlade, Milu Đukanoviću, i predsjedniku države, Filipu Vujanoviću.

Poslanica Azra Jasavić je poslaničkim pitanjem u martu 2014. godine pokušala da skrene pažnju ministra pravde na ovaj slučaj i tražila je njegovo izjašnjenje o tome šta je preduzeo da zaštiti lični integritet samohrane majke Daliborke Špadijer od mobinga. Ministar Marković je odgovorio da je od ZIKS-a zatražio sprovođenje posredovanja u skladu sa Zakonom o zabrani zlostavljanja na radu, i da je Komisija, koju je ZIKS formirao, utvrdila da mobinga nije bilo.

Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da je Crna Gora prekršila član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima jer nije zaštitila lični integritet Daliborke Špadijer od mobinga na poslu i napada, koji su uslijedili pošto je prijavila da su kolege izvršile disciplinski prestup. Evropski sud je posebno naglasio da su propusti državnih organa da sveobuhvatno sagledaju incidente u kontekstu slučaja gospođe Špadijer kao “zviždača” bili toliki da su doveli do kršenja pozitivne obaveze države prema Konvenciji. Sud je istakao da “pozitivna obaveza država prema članu 8 Konvencije da djelotvorno primjenjuju zakone protiv ozbiljnog zlostavljanja posebno dobija na značaju u slučajevima, poput slučaja gospođe Špadijer, u kojima su do toga dovele ‘zviždačke’ aktivnosti”.

Akcija za ljudska prava apeluje da ova presuda Evropskog suda za ljudska prava pokrene ozbiljna preispitivanja primjene zakona u oblasti zaštite „zviždača“ i zabrane zlostavljanja na radu, kao i postupanja državnih tužilaca po krivičnim prijavama građana u zakonskim rokovima.