Presuda liderima OVK ne smije biti kraj napora ka utvrđivanju istine i odgovornosti, jer brojni slučajevi otmica, nestanaka, ubistava i drugih teških kršenja ljudskih prava za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu i neposredno nakon toga i dalje nijesu istraženi.

Crna Gora zvanično traga za 38 svojih državljana nestalih na Kosovu u tom periodu, međutim ta lista nije konačna i HRA apeluje na nadležne državne organe da provjere sve dostupne podatke o nestalima na Kosovu, obezbijede njihovo evidentiranje u odgovarajućim bazama i preduzmu dodatne korake da se utvrdi sudbina nestalih, da se pronađu njihovi posmrtni ostaci i da se utvrdi pojedinačna krivična odgovornost, tamo gdje za to postoje osnovi.

Specijalizovano vijeće Kosova u Hagu izreklo je juče prvostepenu presudu liderima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Hašimu Tačiju, Kadriju Veseljiju, Redžepu Seljimiju i Jakupu Krasnićiju, zaključivši da, djelujući u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), snose krivičnu odgovornost za ratne zločine proizvoljnog lišenja slobode 385 osoba, okrutnog postupanja prema 49 osoba, mučenja 303 osoba i ubistva njih 96. Tači i Krasnići su osuđeni na po 25 godina zatvora, Veselji na 18, a Seljimi na 13 godina.

Sud je utvrdio da su sva četvorica okrivljenih, zajedno sa drugim pripadnicima rukovodstva OVK, učestvovala u UZP čiji je zajednički kažnjivi cilj bio usmjeren i na identifikovanje, hapšenje, zatvaranje, zlostavljanje i, prema potrebi, ubijanje osoba koje su označene kao njihovi protivnici. Među njima su bili kosovski Albanci povezani sa drugim političkim ili vojnim strukturama, osobe označene kao saradnici vlasti SRJ odnosno Srbije, kao i pripadnici manjinskih zajednica, uključujući Srbe i Rome.

Prema presudi, nije riječ o nizu nepovezanih lokalnih incidenata, već su uspostavljani objekti za zatočenje, a vojna policija i obavještajne strukture korišćene za identifikovanje, hapšenje i zatvaranje ljudi. Za Hašima Tačija je utvrđena komandna odgovornost u smislu nesprečavanja i nekažnjavanja krivičnih djela pripadnika OVK, iako je sa njima bio upoznat, ali je osudjen i za neposredno učešće u pojedinim krivičnim djelima.

Optuženi su oslobođeni optužbi za zločine protiv čovječnosti. Vijeće je utvrdilo da su djela nasilja i zlostavljanja bila rasprostranjena i sistematska, ali i da Tužilaštvo nije uspjelo da dokaže van razumne sumnje ključni element zločina protiv čovječnosti – da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog. Prema nalazu Vijeća, žrtve su uglavnom birane na osnovu individualnih okolnosti, prije svega zato što su smatrane protivnicima političkih ili vojnih ciljeva OVK, a ne zato što su bile dio civilnog stanovništva, koje je kao cjelina ili grupa bilo meta napada.

Vijeće je utvrdilo i da je nemeđunarodni oružani sukob između OVK i SRJ, odnosno srpskih snaga trajao do oko 20. juna 1999. Zato događaji nakon tog datuma nijesu kvalifikovani kao ratni zločini u ovom predmetu.

Međutim, otmice i nestanci nijesu prestali završetkom oružanog sukoba 20. juna 1999. godine, a više od 25 godina kasnije još se traga za približno 1.600 osoba, među kojima je preko 400 nestalo između juna 1999. i decembra 2000. godine.

U tom kontekstu, primjera radi, ističemo tri neriješena slučaja prinudnih nestanaka na Kosovu.

Tomislav Adžić, iz Crne Gore, zamjenik direktora „Jugobanke“ u Prištini, otet je zajedno sa svojim kolegom iz Prištine Jetonom Ljilje, koji je bio referent u istoj banci. Njih su pripadnici OVK u julu 1999. godine zajedno odveli u svoju komandu, smještenu u zgradi Auto-moto saveza u Prištini, nakon čega im se gubi svaki trag. Porodica Adžić je pokušala da ovaj slučaj uključi u postupak protiv Tačija i ostalih lidera OVK, ali zahtjev za priznavanje statusa žrtve nije prihvaćen, jer događaj nije bio obuhvaćen vremenskim, geografskim i materijalnim okvirom optužnice. Medjutim, slučaj je prijavljen nadležnom tužilaštvu na Kosovu, i ono i dalje ima obavezu da utvrdi ko za taj zločin snosi odgovornost.

Treći je slučaj taksiste Halita Nurkovića iz Rožaja, koji je nestao na Kosovu 24. jula 1999. godine, kada je odvezao mušteriju iz Rožaja do Gornjeg Petrića, na području Peći, nakon čega mu se gubi svaki trag. Njegov slučaj ukazuje na potrebu da se zvanični podaci Crne Gore o nestalim licima dodatno provjere i usklade sa regionalnim bazama i podacima porodica. Komisija za nestala lica Vlade Crne Gore na teritoriji Kosova potražuje ukupno 38 osoba, ali se Nurković ne nalazi na toj listi, iako su o njegovom nestanku godinama izvještavali crnogorski mediji, a njegovih šest kćerki u Rožajama svake godine organizuju memorijal „Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića“, uključujući i memorijalni pohod na Hajlu.

Od Komisije za nestala lica Vlade Crne Gore, Ministarstva pravde i nadležnih državnih tužilaštava očekujemo da, u saradnji sa institucijama Kosova i Srbije, međunarodnim organizacijama i drugim nadležnim organima, provjere sve raspoložive podatke o ovim i drugim mogućim slučajevima, uporede ih sa postojećim evidencijama i preduzmu konkretne mjere za njihovo dalje rasvjetljavanje, uključujući pokretanje odgovarajućih postupaka.