Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu u cilju okončanja nekažnjivosti ovih zločina, osiguranja pravovremene pomoći i adekvatne zdravstvene zaštite za žrtve, promocije njihove rehabilitacije i nestigmatizacije. Tim povodom, Akcija za ljudska prava apeluje na prihvatanje preporuka međunarodnih tijela i dobrih praksi tako da:

– Specijalno državno tužilaštvo intenzivira istrage u ovim predmetima i obezbijedi punu zaštitu svjedoka;

– sudovi odlučuju o imovinsko-pravnim zahtjevima u okviru krivičnih postupaka, da bi se žrtve poštedjele retraumatizacije;

– Vlada Crne Gore hitno sprovede zakonske reforme koje će žrtvama omogućiti bolji pristup pravdi i da bez daljeg odlaganja obezbijedi preseljenje SDT u adekvatne prostorije.

Tokom ratnih devedesetih na području bivše Jugoslavije, razmjere seksualnog nasilja dobile su epitet “masovnog silovanja”. Procjenjuje se da je od 1991. do 1993. godine bilo već preko 20.000 žrtava ratnog seksualnog nasilja.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), za zločine seksualnog nasilja optuženo je 78 osoba – što čini 48% svih optuženih pred ovim sudom. Do septembra 2016. godine, 32 osobe su osuđene za seksualno nasilje, a još četiri zbog toga što nisu spriječile izvršenje krivičnog djela niti kaznile počinioce.

MKSJ je značajno doprinio razvoju međunarodne pravde u oblasti rodno zasnovanih zločina, stvarajući mogućnost da se silovanje goni kao mučenje (Logor Čelebić), zločin protiv čovječnosti (Foča) i genocid (Krstić). U predmetu “Foča” po prvi put je i seksualno ropstvo okvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti.

Još od prve optužnice MKSJ iz 1996. godine za seksualno nasilje u istočnoj Bosni, postoje indicije o umiješanosti crnogorskih državljana u ova djela. Tokom 1992. i 1993. godine, žene, djeca i starije osobe bošnjačke nacionalnosti bile su zatočene i sistematski silovane u objektima poput hotela „Vilina Vlas”, motela „Buk Bijela”, sportske dvorane „Partizan”, gimnazije u Foči, kao i po privatnim kućama koje su korišćene kao bordeli.

Zbog nedostatka samoinicijativnog pristupa i nedostatka tužilačke i političke volje u Crnoj Gori, istraživanja ratnog seksualnog nasilja započela su tek prije pet godina, kada je Međunarodni rezidualni mehanizam (MRM) dostavio SDT-u dosije sa preko 15 crnogorskih državljana, koji se sumnjiče da su učestvovali u vršenju ratnih zločina, uključujući seksualno nasilje, silovanje, mučenje, prisiljavanje na prostituciju i trgovinu ljudima radi seksualne eksploatacije na području Foče. Prema informacijama iz MRM završetak istrage u ovom predmetu očekuje se u naredne dvije godine.

Jedini aktivni sudski postupak za ratne zločine u Crnoj Gori trenutno se vodi protiv crnogorskog državljanina Slobodana Pekovića, a riječ je ujedno i o prvom predmetu koji uključuje optužbe za seksualno nasilje. HRA posebno ističe strateški značaj ovog slučaja, u kojem po prvi put žrtva ima status zaštićenog svjedoka.

U tom kontekstu, Sud je odredio mjere zaštite — svjedočenje pod pseudonimom, putem video-linka, uz zamagljen vid i izmijenjen glas — što predstavlja pozitivan korak. Međutim, Sud bi morao obezbijediti i odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu žrtava u okviru krivičnog postupka, u slučaju osuđujuće presude. Na taj način bi se spriječila njena ponovna traumatizacija u parničnom postupku i dodatno otkrivanje identiteta. U predmetu protiv Pekovića, ovakav zahtjev je već podnijet i o njemu će se sutkinja Nada Rabrenović odrediti na sledećem zakazanom ročištu.

Dodatno, pravni okvir još ne omogućava adekvatan pristup pravdi i obeštećenju za žrtve ratnih zločina. One nemaju pravo na žalbu ako im se, uprkos osuđujućoj presudi, ne dodijeli naknada štete u krivičnom postupku, i zavise od interesovanja državnog tužioca da se njihovim zahtjevom dalje bavi. Usmjeravanje žrtve na parnični postupak za naknadu štete zahtijeva otkrivanje identiteta, što je za žrtve ratnog seksualnog nasilja, koje u krivičnom postupku uživaju mjere zaštite, neprihvatljivo. To ih, sudeći po iskustvima iz BiH i Srbije, odvraća od učestvovanja u takvom postupku. Dodatno, parnični postupak neminovno podrazumijeva novu traumatizaciju, jer zahtijeva ponavljanje svjedočenja o pretrpljenom nasilju. U Crnoj Gori nije razvijena praksa dosuđivanja imovinsko-pravnih zahtjeva oštećenima u postupcima za ratne zločine i neophodno je preduzeti hitne napore da se to promijeni.

Pored pravnih prepreka, infrastrukturni kapaciteti crnogorskog pravosuđa i dalje nisu adekvatni za zaštitu svjedoka i žrtava. Nedostaju specijalizovane prostorije za smještaj svjedoka, dvostruki ulazi u sud i sudnicu, kao i adekvatna oprema u SDT za saslušanja pod mjerama zaštite. Vlada Crne Gore je prije gotovo dvije godine donijela odluku o preseljenju SDT u nove prostorije, ali do toga još uvijek nije došlo.