12/11/2018 Kazna zbog nazivanja proroka Muhameda pedofilom nije kršenje slobode izražavanja

6/11/2018 Nova presuda suda u Strazburu: Milićević protiv Crne Gore
06/11/2018
15/11/2018 Evropski sud za ljudska prava, Narodni list D. D. v. Croatia, povreda člana 10
15/11/2018

12/11/2018 Kazna zbog nazivanja proroka Muhameda pedofilom nije kršenje slobode izražavanja

Evropski sud za ljudska prava je 25.10.2018. objavio presudu vijeća u slučaju E.S. protiv Austrije (predstavka br. 38450/12), u kojoj je zaključeno da krivična osuda na novčanu kaznu od 480 eura za osobu koja je na predavanju proroka Muhameda nazvala pedofilom nije prekršila slobodu izražavanja. Iako je donijeta jednoglasno, presuda je već izazvala kritike da ohrabruje krivično kažnjavanje za blasfemiju (bogohuljenje, vrijeđanje religijskih dogmi), suprotno Preporuci 1805 Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope iz 2007. godine, pa je moguće da o ovom predmetu konačno odlučuje Veliko vijeće.

Podnositeljka predstavke, E.S, državljanka Austrije, održala je 2009. godine dva seminara pod nazivom „Osnovne informacije o islamu“, u organizaciji austrijske desničarske stranke Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ. Na predavanju, koje je bilo reklamirano i otvoreno za javnost, govorila je, pored ostalog, i o braku između proroka Muhameda i šestogodišnje Aiše, u kome je do seksualnih odnosa došlo kada je djevojčica navršila 9 godina. Podnositeljka predstavke je izjavila da Muhamed „voli to da radi sa djecom“ i „56-dišnjak i 6-dišnjakinja? …  Kako da to nazovemo ako ne pedofilijom?“. Ona je zbog tih izjava prvo okrivljena za krivično djelo izazivanja mržnje, a onda optužena i osuđena za krivično djelo ”omalovažavanja vjerskih doktrina na način koji može da izazove opravdani bijes”.

Bečki regionalni sud je utvrdio da podnositeljka predstavke ”nije doprinijela debati od opšteg interesa jer je izjave dala prvenstveno da bi Muhameda izvrgla ruglu”, kao i da nije imala dovoljan činjenični osnov za svoje vrijednosne sudove jer je: ”neopravdano koristila množinu u izrazima: ‘sa djecom’, ‘seks sa djecom’, ‘kako to zovemo ako ne pedofilija?’, bez pružanja dokaza da je Muhamed bio zainteresovan za Aišu samo zato što je bila dijete”, a ”bez dokaza da je on imao seksualne odnose sa drugom djecom”, dok su mu ”sve druge žene bile odrasle osobe”. Austrijski sud je naglasio da se ”oštra kritika crkava ili vjerskih zajednica i vjerskih tradicija i praksi smatra zakonitom, ali da se dozvoljena granica prelazi onda kad kritika prestane, a započne vrijeđanje ili ismijavanje religijskih osjećanja ili idola”. Utvrđeno je da tvrdnje koje su značile da je Muhamed bio pedofil omalovažavaju vjerske doktrine na način koji opravdano izaziva bijes, pa je podnositeljka predstavke osuđena da plati kaznu od 480 eura i troškove postupka. Ona se žalila na tu presudu, ali su i Apelacioni sud u Beču i Vrhovni sud Austrije potvrdili nalaz prvostepenog suda.

Vijeće Evropskog suda za ljudska prava je jednoglasno podržalo stav austrijskih sudova i zaključilo da nije bilo povrede člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer su austrijski sudovi iznijeli relevantne i dovoljne razloge za ograničenje slobode izražavanja. Podržan je stav domaćeg suda da su sporne izjave bile vrijednosni sudovi bez dovoljne činjenične osnove, koje su značile grubi napad na proroka islama, a što je moglo dovesti do jačanja predrasuda i ugroziti vjerski mir. Zaključeno je da su domaći sudovi sveobuhvatno ocijenili kontekst u kome je podnositeljka predstavke dala sporne izjave i da su pažljivo balansirali njeno pravo na slobodu izražavanja s pravom drugih na zaštitu vjerskih osjećanja (slobodu vjeroispovjesti prema članu 9 Konvencije). Naglašeno je da je presuda donijeta u legitimnom cilju ”očuvanja vjerskog mira u Austriji” i da su ”domaće vlasti u ovom slučaju imale široko polje za slobodnu procjenu, jer su u boljoj poziciji da ocijene koji stavovi bi mogli da uznemire vjerski mir u njihovoj državi”. Sud je na isti način definisao legitimni cilj u presudi Otto-Preminger Institut protiv Austrije, u kojoj je 1994. godine podržao zabranu filma koji je vrijeđao vjerska uvjerenja katolika.

Evropski sud je zaključio i da su domaći sudovi dobro obrazložili zašto su izjave podnositeljke predstavke mogle da izazovu opravdanu ljutnju – ”zato što nisu učinjene na objektivan način, u cilju doprinosa debati od javnog interesa, već su se jedino mogle smatrati usmjerenim na prikazivanje Muhameda kao osobe koja nije dostojna obožavanja”. Sud se složio sa domaćim sudovima da je podnositeljka predstavke ”morala biti svjesna da su njene izjave djelimično zasnovane na netačnim podacima i da su bile podobne da izazovu opravdanu ljutnju”. U tom kontekstu, Sud je naglasio da državne vlasti imaju ”pozitivnu obavezu na osnovu člana 9 Konvencije da obezbijede mirnu ko-egzistenciju svih religija, kao i onih ljudi koji ne pripadaju vjerskim zajednicama, tako što će obezbijediti atmosferu uzajamne tolerancije.” ”Sud smatra da sporne izjave nisu uobličene na neutralan način, koji bi doprinio javnoj debati u vezi dječjih brakova, za razliku od slučajeva Aydın TatlavGiniewski, već su predstavljale generalizaciju bez dovoljne činjenične osnove”.

U presudi Aydin Tatlav, iz 2006. godine, radilo se o slučaju u kome je autor knjige ”Realnost Islama” osuđen u Turskoj prvo na godinu dana zatvora, a zatim na novčanu kaznu, zbog stava da islam opravdava socijalne nejednakosti tako što ih predstavlja kao ”božju volju”. Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede čl. 10 jer, iako je knjiga sadržala snažnu kritiku religije, komentari nisu imali uvredljiv ton niti su predstavljali grub napad na svete religijske simbole.

U drugom slučaju Giniewski protiv Francuske, 2006, istoričar je u francuskim novinama analizirao i kritikovao papinu encikliku ”Sjaj istine” s tezom da su u njoj iznijeti stavovi koji su povezani sa porijeklom holokausta. Oslobođen je u krivičnom postupku, ali je u parničnom osuđen na naknadu štete 1 euro i da objavi presudu. Evropski sud je naglasio da ”članak … nije sadržao napade na vjerska uvjerenja kao takva, već mišljenje koje je podnositelj htio da izrazi kao novinar i istoričar. S tim u vezi, Sud je smatrao bitnim u demokratskom društvu da se rasprava o uzrocima zločina protiv čovječnosti može slobodno odvijati. … Članak nije bio „bezrazložno napadački“ ili uvredljiv, nije podsticao na nepoštovanje ili mržnju. I nije bio suprotstavljen jasno utvrđenim istorijskim činjenicama.”

Presuda E.S. protiv Austrije postaće konačna ako u roku od tri mjeseca ne bude upućena u nadležnost Velikog vijeća.