Viši sud u Podgorici je 31. jula 2013. ponovo osudio četvoricu optuženih izvršilaca (Ivo Menzalin, Špiro Lučić, Boro Gligić, Ivo Gojnić) na istovjetne, niske kazne zatvora od 4, 3 i 2 godine, kao i u drugoj prvostepenoj presudi u januaru 2012. Ponavljamo raniji zaključak da je to posljedica neopravdano velikog značaja koji je Viši sud dao olakšavajućim okolnostima na strani okrivljenih (ranije neosuđivani, u braku, imaju djecu, lošeg zdravstvenog stanja), za razliku od onih koje s pravom u praksi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Suda BiH imaju najveći značaj: priznanje krivice, iskreno kajanje i nastojanje optuženih da umanje patnje zatvorenika, a kojih nije bilo na strani optuženih u ovom predmetu.

Sud, isto tako, nije uzeo u obzir otežavajuće okolnosti koje su za MKSJ bile ključne u sličnim slučajevima: bespomoćnost žrtava, jer su logoraši u Morinju bili lišeni bilo kakve stvarne mogućnosti da se suprotstave zlostavljanju; zloupotrebu položaja nadređenih komandira stražarskih mjesta (Gligić i Gojnić); veliki broj oštećenih; upornost u izvršenju djela iskazanom kroz izvršenje zločina u dužem periodu i kontinuiranu patnju preživjelih žrtava zbog traume.

Opšta ocena predmeta Morinj je da suđenje izražava tendenciju pravosudnih vlasti Crne Gore da one koji su bili nadređeni neposrednim izvršiocima zločina poštede odgovornosti.

Državno tužilaštvo Crne Gore je propustilo da zločine u logoru Morinj tretira kao organizovani sistem zlostavljanja zatvorenika i da za takvo zlostavljanje optuži osobe koje su bile nadređene neposrednim izvršiocima, iako je za tako nešto bilo osnova. U odnosu na nadređene, bilo je moguće primjeniti zakonske odredbe o oblicima odgovornosti kao što su pomaganje, saizvršilaštvo ili komandna odgovornost. Međutim, nijedno lice nije optuženo ni osuđeno na osnovu nekog od navedenih oblika odgovornosti.

Na taj način, pravosudni sistem u Crnoj Gori je procesuiranju zločina u logoru Morinj pristupio bitno drugačije nego što su to činili Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal) i specijalizovani Odjel za ratne zloč̌ine Suda BiH u sličnim predmetima. Pred tim sudovima, za zločine počinjene u logorima odgovarao je veliki broj onih koji nisu bili neposredni izvršioci, ali koji su svejedno okrivljeni i osuđeni za zločine počinjene u logorima.

* * *

U krug lica sa vlašć́u i uticajem u odnosu na neposredne izvršioce zločina u logoru Morinj potencijalno spadaju: osobe koje su bile na čelu stražarske službe i vojne policije u logoru; prvooptuženi Mlađen Govedarica (prethodno oslobođen odgovornosti, vidi dolje); rukovodilac specijalne kontraobavještajne grupe za ispitivanje u Morinju, oficir vojne bezbjednosti Mirsad Krluč; komandant logora Ljubomir Knežević; načelnici Uprave bezbjednosti Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu – JNA koji su bili na funkciji u vrijeme postojanja logora: generali Marko Negovanović, Aleksandar Vasiljević i Nedeljko Bošković; zapovjednik 2. operativne grupe generalpotpukovnik Pavle Strugar; komandanti 9. vojno-pomorskog sektora (9. VPS) mornarički pukovnik Krsto Đurović (poginuo 5. oktobra 1991) i njegov nasljednik viceadmiral Miodrag Jokić; načelnik štaba 9. VPS-a mornarički pukovnik Milan Zec i, komandant Ratne mornarice JNA, admiral Mile Kandić.

Od svih ovih lica, Tužilaštvo je podiglo optužnicu samo protiv Mlađena Govedarice, za koga postoje indicije da je imao de facto vlast i uticaj u logoru, ali je i njega teretilo samo za neposredno izvršenje i naređivanje manjeg broja zločina, a ne i za funkcionisanje samog sistema zlostavljanja. Govedarica je za ova djela u prethodnom postupku pravosnažno oslobođen. Tužilaštvo nije optužilo druge koji su bili na višim mjestima u hijerarhiji.

Propust crnogorskog tužilaštva da prvooptuženog Mlađenu Govedaricu i drugooptuženog Zlatka Tarlea tereti na osnovu pomaganja, saizvršilaštva, ili komandne odgovornosti mogao je tada da ispravi sud. Naime, kako nesumnjivo proizilazi iz prakse i pravne literature u državama na prostoru bivše Jugoslavije, sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu oblika odgovornosti, te stoga nije bilo prepreka da Viši sud ispita potencijalnu odgovornost Govedarice i Tarlea ne samo po osnovu izvršenja i naređivanja djela, za šta ih je eksplicite teretila optužnica, nego i po osnovu drugih oblika odgovornosti, ali to nije učinjeno.

(Izvod iz izvještaja ”Suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori”, Akcija za ljudska prava, maj 2013, str. 13. Detaljnije vidjeti: https://www.hraction.org/wpcontent/uploads/20-maj-2013-Sudjenja-za-ratne-zlocine.pdf)

Tim Akcije za ljudska prava