Memorijalnim skupom ispred zgrade policije, Centra bezbjednosti Herceg Novi, danas u podne obilježena je 31 godina od ratnog zločina deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica u organizaciji Akcije za ljudska prava (HRA), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i ANIME – Centra za mirovno i žensko obrazovanje, u prisustvu porodica žrtava zločina i zvaničnika iz Vlade Crne Gore.

I ovu smo godišnjicu dočekali bez ponovnog otvaranja krivične istrage, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve.

Skupu su prisustvovali sin stradalog Osmana Bajrovića, Alen Bajrović, kao i predstavnici Vlade i to predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegov savjetnik Đorđe Radulović, ministar pravde Marko Kovač, ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović (predsjednik Bošnjačke stranke), državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Mersudin Gredić, v.d. načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Slobodan Đokić, i državni sekretar u Ministarstvu odbrane Krsto Perović.

Osim ministra Ibrahimovića, skupu se nijesu obratili drugi zvaničnici Vlade.

Među pedesetak učesnika skupa bili su i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori, Branimir Jukić, predstavnici Islamske zajednice, Bošnjačkog vijeća, UNDP-a u Crnoj Gori, političkih partija (URA, SDP, SD, Bošnjačka stranka, Liberalna partija), nevladinih organizacija, aktivisti i građani i građanke Herceg Novog. Spisak učesnika je dostupan ovdje.

“Godinama se zalažemo za krivičnu pravdu, za spomenik za žrtve, Dan sjećanja i izvinjenje crnogorske policije. To izvinjenje smo doživeli prošle godine. Drugo nismo. Sve to radimo da se ništa slično ne bi ponovilo – a neće se ponoviti samo ako vlasti svojim djelovanjem odluče da se to ne ponovi. Onda kada s riječi pređu na djela – kada naprave spomenik, proglase dan sjećanja i učine dodatne napore da se ovaj zločin kazni,” Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka HRA. Direktorica HRA je na kraju sve prisutne podsjetila i na one koji su prisustvovali memorijalnim okupljanjima i čuvali sjećanje na žrtve ovog zločina, a koji su u međuvremenu preminuli – Zoricu Jovetić, Blaža Krivokapića, Mirsada Kurgaša, Slobodana Pejovića, Radomira Prelevića i Rifata Rastodera.

“Ja stojim danas sa velikim stepenom nelagode. Ne znam da li je nelagoda bila veća kada smo bile same, dolazile i ovdje maltene subverzivno ostavljale cvijeće ili je nelagoda sada kada stojim ispred ovih ljudi iz crnogorske vlasti i govorim, a većina njih je mogla mnogo više da uradi od onog što su uradili konkretno za ovaj zločin i sve druge zločine. Svi koji stoje iza nas, a nisu prvi koji su došli da se slikaju, imaju obavezu da urade, makar za ovaj zločin koji se ovdje desio, da postoji spomen obilježje, da bude krivično gonjenje, da se nađu nalogodavci, i inspiratori i da se žrtve uvaže na način da stalno sve bude javno. U obrazovnom sistemu da bude lekcija o ratnim zločinima koji su se desili u Crnoj Gori, da generacije koje dolaze znaju i da tamo postoje bar tri rečenice o tome šta znači Deportacija,” Ljupka Kovačević, koordinatorka ANIME.

“Mi smo u civilnom društvu jako razočarani odnosom institucija prema ovom ratnom zločinu. Vidjeli smo da ništa nije učinjeno ni za osam godina od kada je donešena Strategija o istraživanju ratnih zločina, kojom se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) obavezalo da će preispitati sve slučajeve ratnih zločina procesuiranih pred crnogorskim pravosudnim instancama. Na žalost, i pored promjena u SDT-u nemamo utisak da postoji drugačiji tretman ovih slučajeva,” Tamara Milaš, koordinatorka u CGO-u.

“Ja sam Alen Bajrović, sin Osma Bajrovića, kojeg je policija Crne Gore tačnije CB Herceg Novi ispred kojeg se mi sada nalazimo, zarobila u našoj porodičnoj kući u Bjeloj i nasilno ga istrgla iz našeg zagrljaja, moga i sestrinog, i dovela u ovo stratište, u “logor” koji se nalazi ispred nas. Nakon toga mi više ništa nismo saznali. Ja smatram da je ovo logor mog oca, da je to stratište u kojem je on najvjerovatnije i završio. Ja postavljam pitanje institucijama Crne Gore šta je uradila sa mojim ocem, gdje ga je ubila i kako je on ubijen?! Tražim od nadležnih institucija da sprovedu pravilnu istragu, pravičnu istragu i da nalogodavce privedu pravdi, izvršioce i sve one koji su sudjelovali u ovom ratnom zločinu koji se desio na teritoriji države Crne Gore.

Moram izraziti ogorčenost na institucije koje nisu dale ni djelić energije kako bi se ovaj zločin rasvijetlio. Ja još uvijek nijesam našao posmrtne ostatke svoga oca, pa ćemo zato ove godine, kao i prošle, položiti vijenac na zgradu CB, zato što ja smatram da je to jedini nadgrobni spomenik moga oca,“ Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića.

“Možemo da potvrdimo da je slučaj deportacije još jedan, nažalost, ratni zločin bez kazne. Kao što pretpostavljam svi znate, za ovaj zločin je pokrenut sudski proces protiv devet pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova i svima je izrečena oslobađajuća presuda. Međutim, ono što ostaje nejasno jeste kako to da lica koja su tada boravila na teritoriji Crne Gore nisu bila štićena Konvencijom o statusu izbjeglica. O kvalitetu sudskih presuda govore izvještaji Evropske komisije u kojima se navodi da postupak nije pratio, u pravom smislu, međunarodno krivično pravo. Imamo prisutne zvaničnike iz Vlade što moram okarakterisati kao jednu nadu da će se, napokon, na valjan način pokrenuti sudski procesi vezani za ovaj ratni zločin i da će žrtve i njihove porodice dobiti epilog onakav kakav zaslužuju,” Amina Murić, predstavnica NVO Građanska alijansa.

 “Pozivam sve da damo maksimum da bismo ostavili ovo obilježje koje je potrebno svima – da nas upozorava, da ne zaboravimo, da se ne ponovi i da budemo svi svjesni koliko su opasna mračna vremena i mračne politike i da ne donose nikom dobro. Zato kao potpredsjednik Vlade i predsjednik Bošnjačke stranke poručujem da neću dozvoliti da se ovaj zločin zaboravi, da ću se boriti svim sredstvima da porodice napokon budu na jedan način zadovoljene, ali isto tako i da sve konspiratore ovog strašnog zločina, indikretne i direktne, dovedemo pred lice pravde i da pravda u pravom smislu pobijedi u Crnoj Gori. I na kraju, zadovoljenje pravde je ljekovito za cijelo naše društvo, jer u suprotnom šaljemo strašnu poruku da se zločini u Crnoj Gori isplate,” Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade i predsjednik Bošnjačke stranke.

“Danas šaljemo još jedan apel da se na ovom mjestu postavi jedan spomenik koji će podsjećati na te sramne dane. Ovog puta želim da kažem da je neophodno da se otkriju počinioci i nalogodavci i da se kazne kako bi duše pokojnika počivale u miru. Još jednom apelujem na lokalnu vlast da se konačno stave u poziciju da rade svoj posao i da na ovom mjestu postave spomen obilježje koje će podsjećati na taj sramni dan. Prolaze dani i prolaze godine ali bol ne prestaje, bol je sve veća. Svaki jecaj ožalošćenih je šamar Crnoj Gori, a svaka suza je mrlja na prošlost Crne Gore. Oštećen je imidž crnogorskog naroda koji je svoju slavu, svoj ponos i dostojanstvo štitio i gradio kroz vjekove plaćajući to životima svojih najboljih sinova a jedna grupa ljudi, malih ljudi na visokim državnim položajima su učinili da se sve to uzdrma i da se na to baci ljaga,” Vido Drašković, predstavnik Liberalne partije Crne Gore.

Nezvanična, građanska, Crna Gora, već 19 godina, svake godine odaje počast žrtvama ovog ratnog zločina, a ovo je 14. memorijalni skup pred zgradom policije u Herceg Novom, odakle je najveći broj nezakonito uhapšenih civila iz Bosne i Hercegovine izručen vojsci Srpske Republike. I ove godine ne dopuštamo da se žrtve ovog ratnog zločina zaborave, zahtijevamo utvrđivanje krivične odgovornosti i dostojan memorijal za žrtve.

***

Podsjećamo da je crnogorska policija u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata koji je već buktao u Bosni i Hercegovini, i da ih je kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. O ovoj činjenici svjedoče pisana dokumenta i pravosnažna presuda Višeg suda u Podgorici (Ks. 6/12). Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992. godine, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali. U policijskoj akciji je uhapšeno i deportovano i najmanje 33 civila srpske nacionalnosti radi prinudne mobilizacije u vojsku tadašnje Srpske Republike. Nemamo podatke da je neko od njih stradao.

Žrtve ovog zločina su nesporne, Crna Gora je njihovim porodicama posle četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do smrtnih posljedica i najteže torture preživjelih. Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu protiv

Milorada Krnojelca, upravnika logora u Foči. Međutim, sud u Crnoj Gori nije kaznio ovaj zločin. Ove godine je Evropski sud za ljudska prava donio razočaravajuću odluku o odbacivanju predstavke devet žena, majki, supruga, sestara i kćeri šestorice stradalih izbjeglica poslije gotovo deset godina od kako su podnijele predstavku protiv Crne Gore zbog kršenja prava na život. Sud je zaključio da su porodice žrtava izgubile status žrtava u smislu Konvencije jer im je država isplatila naknadu štete i jer je sprovela krivični postupak, bez obzira na pogrešnu primjenu međunarodnog humanitarnog prava, koja je uticala na oslobađanje svih okrivljenih, i bez obzira na to da istraga i optužnica nijesu obuhvatile državni vrh.

HRA, CGO, ANIMA i nekadašnji član Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković, prije dvanaest godina (2011. godine) uputili su tadašnjim vlastima tri inicijative od kojih je do danas samo jedna prihvaćena i to javno izvinjenje crnogorske policije zbog nezakonitog hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike BiH.

Još uvijek nijesu prihvaćene inicijative podnešene:

• tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore, Ranku Krivokapiću, i svim šefovima poslaničkih klubova da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine;
• tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću i ministru kulture Branislavu Mićunoviću, kao i tadašnjem predsjedniku Skupštine Opštine Herceg-Novi, Dejanu Mandiću – da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, i tako podrži želja porodica stradalih žrtava.

Nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore, Aleksi Bečiću, 19. maja 2021. godine, takođe, smo uputili inicijativu da Skupština proglasi Dan sjećanja. Odgovorio je da bi za to trebalo promijeniti zakon, ali nije inicirao promjenu.

Inicijativu za podizanje spomen obilježja žrtvama deportacije izbjeglica uputili smo odborničkim klubovima Skupštine opštine Herceg-Novi nakon formiranja vlasti u toj opštini, kao i predsjedniku Skupštine opštine Herceg-Novi, Ivanu Otoviću, koji na nju nije odgovorio. O inicijativi smo obavijestili i predsjednika opštine Herceg-Novi, Stevana Katića, koji nam, takođe, nije odgovorio. Otović i Katić su još uvijek na istim funkcijama.

Akcija za ljudska prava (HRA)

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje

Centar za građansko obrazovanje (CGO)