Reagovanje Tee Gorjanc Prelević, izvršne direktorice HRA, na netačne tvrdnje da ju je predsjednik države “opozvao” iz stručne komisije za preispitivanje TU, kao i da je licemjer zato što je stajala na zvaničnim prijemima pored vlasti, a nije željela da sjedne za sto sa protivnikom ljudskih prava.
U izdanju Vijesti 29.07.2022. objavljena je kolumna Ratke Jovanović-Vukotić, sa sljedećim navodima:
“U komisiju je (predsjednik države Milo Đukanović), u skladu sa gorepomenutim predlogom, imenovao “ljude koji poznaju pravo”.
I opozvao ih čim je premijer Abazović prihvatio izazov, birajući za komisiju ne samo “ljude koji poznaju pravo”, nego i jednoga “koji dobro poznaje istorijski kontekst”…
Ali, on je vrijeđao gejeve i žene?
Jeste, nažalost, ali to nije bilo prepreka da pored njega sjede stotine “ljudi koji poznaju pravo”, uključujući najuglednije sudije, tužioce i advokate.
Zato što oni nijesu bili licemjeri, da nekoliko sati sjedjenja sa kolegom odbiju zbog njegovog uvredljivog rječnika.
A da istovremeno čašću smatraju to što decenijama stoje na prijemima sa onima koji su – ne samo govorom mržnje nego i policijskim privođenjem – u smrt poslali više od dvjesta crnogorskih mladića…”.
* * *
Vijesti su u citiranom sadržaju kolumnistkinje iznijele netačne i uvredljive tvrdnje da me Đukanović “opozvao” iz komisije za stručno ispitivanje Temeljnog ugovora Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Istina je da nisam nikada radila po komandi Đukanovića, već da sam samoinicijativno i principijelno odbila da učestvujem u radu komisije, u koju su me zvanično pozvali iz kabineta premijera, zbog toga što je u tu komisiju imenovan i notorni protivnik ljudskih prava, čovjek koji aktivno prijeti manjinskim grupama i ženama i koji inspiriše nasilje u javnom diskursu.
Đukanović je za tu moju odluku saznao istovremeno kad i Vijesti i ostatak javnosti, jer sam pismo o tome odmah objavila. Iz tog pisma se ne može zaključiti da me Đukanović opozvao.
To se nije moglo zaključiti ni iz bilo čega drugog, pa ostaje nejasno zašto su Vijesti dopustile objavljivanje te grube neistinite tvrdnje.
Radi se o zlonamjernoj neistini, koja šteti mom ugledu i kapacitetu da doprinosim zaštiti ljudskih prava i vladavine prava, čemu sam posvetila profesionalni život. Želim da se usprotivim ne samo toj neistini, već i maniru koji stoji iza nje, da baš svako u ovom društvu mora biti nečiji politički igrač, da je politička pripadnost aksiom i da se lični integritet ne priznaje.
Ostatak kolumne može se razumjeti jedino kao besramno podržavanje homofobije i mizoginije, i ponižavanje zaštite ljudskih prava. Kolumnistkinja ima pravo na ovakve skandalozne vrijednosne sudove, ali zapanjuje da Vijesti to objavljuju.
U kolumni se dalje tvrdi da sam licemjer, jer, s jedne strane, odbijam da budem član istog tima s protivnikom ljudskih prava, dok, sa druge, godinama na zvaničnim prijemima stojim pored zvanično izabranih predstavnika vlasti u Crnoj Gori, koji su, kako se kaže, odgovorni “za slanje u smrt više od 200 crnogorskih mladića”. Ova tvrdnja je posebno bijedna kad se zna da već 15 godina neumorno radim na sudskim i drugim postupcima u interesu žrtava deportacije i njihovih porodica i zalažem se za procesuiranje zločina na dubrovačkom ratištu, dok je kolumnistkinja u vrijeme ovog i drugih zločina, dok sam još bila u školi, radila u državnoj ratno-huškačkoj Pobjedi.
Oko stajanja na zvaničnim prijemima pored državnih zvaničnika, bez obzira na malicioznu pretpostavku šta ko tu smatra čašću, uvažavanje opšte prihvaćenih rezultata izbora u Crnoj Gori smatram nečim što je neophodno za javnu komunikaciju i zaštitu ljudskih prava. Na svakom takvom prijemu su i urednici Vijesti i druge javne ličnosti koji samo poštuju svoju zemlju, a ne poistovjećuju se nužno sa stavovima trenutnih lidera. Volim Crnu Goru i zalažem se da postane zemlja u kojoj se mržnja, uvrede i nasilje neće promovisati kao prihvatljivo ponašanje, pa ni u Vijestima.
Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava
”Vijesti” njeguju pluralizam najrazličitijih stavova i pogleda na svijet koji podrazumijevaju i različite nijanse osjetljivosti na razna pitanja. Ti stavovi se iznose u rubrici “Forum”, odnosno “Kolumne”, i ne predstavljaju nužno stav redakcije “Vijesti”, već služe za otvaranje javne polemike i iznošenje ličnih pozicija i utisaka. To je odgovor na pitanje zašto su “Vijesti” dopustile objavljivanje kolumne na koju reaguje gospođa Tea Gorjanc-Prelević. Činjenici da su “Vijesti” posvećene podršci i ohrabrivanju kulture dijaloga svjedoči i objava odgovora na izneseni stav. “Vijesti” ne dozvoljavaju govor mržnje niti uvrede, ali ne pristaju ni na olako i proizvoljno kvalifikovanje oštrih stavova u neku od tih kategorija.
Moj lični stav, kao glavnog urednika, ili stav članica i članova redakcija se nerijetko ne poklapaju sa stavovima autora koji pišu za “Vijesti”, kao ni autora koje “Vijesti” prenose, ali ih objavljujemo kako bismo čitaocima dali što više uglova gledanja na bitne fenomene. Moj posao kao glavnog urednika je, prije svega, da branim pravo autora koji imenom i ličnim integritetom stane iza svog stava i obezbijedim prostor za iznošenje tog stava. Slažem se u potpunosti da se treba suprotstaviti maniru da se ne priznaje lični integritet i da se u neke kolektivne blokove zatrpavaju stavovi, ali ne mogu se složiti sa ocjenama stavova naše kolumnistkinje Ratke Jovanović Vukotić čiji su vrijednosni sudovi nazvani skandaloznim i ocijenjeni kao podržavanje homofobije i mizoginije, a čiji integritet se pokušao potkopati podsjećanjem na njen angažman u “Pobjedi”.
Da se osvrnemo na te ocjene: Ratki Jovanović Vukotić je 1990. doživotno zabranjeno da piše u “Pobjedi”, a sa mjesta kolumniste je degradirana na mjesto lektora čitulja. Uredno je kažnjavana zbog svojih političkih stavova i aktivnosti, bio joj je zabranjen fizički dolazak na posao i ulazak u zgradu, a plata je svedena na primanja lektora početnika. Nakon protesta protiv govora mržnje u “Pobjedi”, 2012. je suspendovana. Jedan je od 50 osnivača LSCG, jedan od šest osnivača Udruženja profesionalnih novinara, autorka više od 700 kolumni, od kojih je prva objavljena u januaru 1990, od kojih je veliki broj posvećen odbrani nacionalnih manjina, ugroženih grupa, među njima i LGBT populacije.
Kad je u pitanju odnos prema advokatu Veliboru Markoviću, cijela javnost vrlo lako može da se uvjeri kako su “Vijesti” obradile i posljednju aktuelnu temu u kojoj se on pominje, ali svojevremeno i otvorile temu u vezi sa njegovim javnim djelovanjem i problematične stavove. Uvjeren sam da namjera nije bila da se “Vijestima” podvali promovisanje mržnje i uvreda. U prethodnom periodu smo nebrojeno puta bili svjedoci da se javni djelatnici ostrve na “Vijesti” kada neki novinar ili kolumnista iznese kritiku na njihov rad, ali ne kontraargumentacijom već prihvatanjem kao istinitog propagandnog materijala iz petnaestogodišnje kampanje različitih političkih i kriminalnih struktura.
”Vijesti” nemaju ni vječne prijatelje ni neprijatelje, jer su “Vijesti” napravile izbor da štite javni interes onako kako ga prepoznaju i koliko god to mogu u datim okolnostima, a ako bilo ko izabere da ga ugrozi to nije nešto na šta “Vijesti” mogu uticati. “Vijesti” i ovu polemiku doživljavaju, prije svega, kao doprinos kulturi dijaloga između organizacije i osobe koja promoviše ljudska prava i medija koji je istinski posvećen istom zajedničkom cilju.
Srdan Kosović, glavni i odgovorni urednik ND “Vijesti”
Na linku je dostupna žalba Ombudsmanu Vijesti koju je 3. avgusta podnijela izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević povodom kolumne Ratke Jovanović-Vukotić pod naslovom “Nacionalna sramota, Ostroga mi!”. U nastavku izdvajamo dio žalbe:
“Prema tome, kako me je kolumnistkinja u svom tekstu maliciozno ocrnila bez činjenične osnove, uredništvo Vijesti nije trebalo da dozvoli da takvo postupanje, protivno novinarskoj etici, bude objavljeno u Vijestima.
Međutim, glavni urednik Vijesti je u svom autorskom tekstu objasnio zašto su Vijesti to omogućile, pri tom ne izražavajući bilo kakvo kajanje ili izvinjenje.
Gospodin Kosović je objasnio da je kolumna objavljena jer Vijesti „njeguju pluralizam najrazličitijih stavova“, koji služe za „otvaranje javne polemike“. Objasnio je da svoj posao glavnog urednika doživljava kao obavezu da, „prije svega“, brani „pravo autora koji imenom i ličnim integritetom stane iza svog stava i da obezbijedi prostor za iznošenje tog stava“.
Prema tome, glavni urednik Vijesti nije pokazao da je svjestan svoje obaveze da, prije prije svega, obezbijedi poštovanje Zakona o medijima i Kodeksa novinara/novinarki Crne Gore od strane medija koji uređuje i to u odnosu na cjelokupni sadržaj koji se objavljuje. Suština ove žalbe je i da naglasi ovu ključnu obavezu glavnog urednika svakog medija, pa i Vijesti. Kada glavni urednici ovu obavezu ne bi imali, mediji bi mnogo više bili podložni kršenju zakona i novinarske etike, a samim tim i odštetnim zahtjevima, žalbama samoregulatornim tijelima, i, sve u svemu, njihovo lice u javnosti bi se mnogo lakše kompromitovalo.
Ako su stvarno željeli da doprinesu „kulturi dijaloga“, kako u svom autorskom tekstu objašnjava glavni urednik, onda je trebalo sugerisati kolumnistkinji da, postupajući u skladu s novinarskom etikom, dakle, bez lažnih tvrdnji i zlonamjernosti, problematizuje moje napuštanje komisije i postavi legitimno pitanje da li je to bilo veća šteta nego korist po javni interes, da bi mi se dala prilika da moj stav o tome, u dijalogu, dodatno pojasnim, umjesto da budem prinuđena da podnosim 1 – zahtjev za objavljivanje odgovora i ispravke, 2 – žalbu na kršenje Kodeksa ili 3 – tužbu zbog kršenja Zakona o medijima.
Na kraju bih da naglasim da mi je ovakav postupak Vijesti, pored gubitka vremena, nanio i intenzivan stres. Iniciranje dijaloga o ispravnosti moje odluke da napustim tu komisiju, na elementarno profesionalan način, ne bi mi nanijelo nikakav stres, već bi, naprotiv, bilo ohrabrenje i meni i drugima da nastavimo javni rad i dodatno objasnimo zašto je potrebno suprotstaviti se kršenju ljudskih prava. Kršenje Kodeksa novinarske etike i Zakona o medijima, ili, udarci „ispod pojasa“, kod ljudi, prirodno, izazivaju sasvim suprotan efekat, koji vodi ka povlačenju iz javnog prostora i koji šteti opštem interesu razvoja demokratskog društva.”
