HRA je apelovala u pismu predsjedniku Vlade Crne Gore, gospodinu Dritanu Abazoviću, da Vlada prihvati vansudsko poravnanje sa žrtvama iz Murina, koje ni 23 godine nakon bombardovanja mosta u toj varošici od strane NATO avijacije 30. aprila 1999. godine nijesu ostvarile svoje pravo na naknadu štete od države.

Država je tužena jer toga dana niko u mjestu Murino nije bio upozoren na opasnost od bombardovanja, iako je NATO unaprijed obavještavao nadležne o svim ciljevima koje će gađati.

Ovim je HRA podržala zahtjeve žrtava, koje je premijeru uputio njihov zastupnik, advokat Velija Murić.

HRA je isti apel prethodno upućivala i premijerima Dušku Markoviću i Zdravku Krivokapiću.

Porodice šestoro poginulih i dvoje povrijeđenih vodili su postupke za naknadu štete protiv države, ali su njihovi tužbeni zahtjevi odbačeni kao zastarjeli.

U prvom predmetu porodice Komatina, Vrhovni sud je, odlučujući po reviziji, zauzeo kontraverzan i restriktivan stav da nižestepeni parnični sudovi nijesu smjeli samostalno da utvrde da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela da bi primjenili duži rok zastarjelosti, i utvrdio je da ta porodica nema pravo na naknadu štete koja joj je već bila isplaćena. U drugim predmetima su onda sudovi odbacivali tužbene zahtjeve kao zastarjele.

HRA je u pismu premijeru ukazala da su zbog zastarjelosti žrtve izgubile mogućnost da naknadu štete od države ostvare prinudnim putem, ali da je njihovo obeštećenje ostalo moralna obaveza Crne Gore, koju bi država trebalo dobrovoljno da ispuni.

U ovom predmetu bi ukupna sredstva koja bi država potrošila na isplatu naknade štete predstavljala zanemarljivo opterećenje za državni budžet, posebno naspram značaja koji bi trajno rješavanje duga prema žrtvama imalo kako za njih, tako i za Crnu Goru. Ukupno 28 osoba je zahtjevalo oko pola miliona eura, što je neznatan iznos, ako se uzme u obzir da je država istovremeno platila čak 71 milion eura samo za troškove suđenja u sudskim sporovima koje je izgubila u periodu od 2012. do 2015. godine.