Seksualni odnos direktora škole i profesorice, čak i da su na snimku stvarno bili oni, a oboje su to demantovali i podnijeli krivičnu prijavu protiv nepoznate osobe koja je snimak objavila na internetu, definitivno ne spada u javni interes i mediji koji su objavili identet ovih osoba su grubo prekršili njihovu privatnost, nažalost sa teškim posljedicama.

Prije svega, novinare profesionalna etika obavezuje da objavljuju tačne i provjerene informacije, što u ovom slučaju znači da nisu trebali objaviti imena osoba koje se navodno nalaze na snimku, ako već taj podatak nisu mogli provjeriti.  Međutim, čak i da je informacija bila tačna, mediji nisu smjeli objaviti identitet direktora i profesorice, ili bilo koji podatak koji bi ih mogao posredno identifikovati, recimo ime ili adresu škole. Pikanterije poput ove sigurno interesuju bar dio javnosti, ali to ne može biti opravdanje za objavljivanje, jer je riječ o privatnom životu ljudi, bez ikakvog dokaza da njihovo ponašanje utiče na način na koji oni obavljaju svoj posao.

 Mediji mogu zadirati u privatni život samo u izuzetnim okolnostima, kako se i navodi u Kodeksu novinara Crne Gore: “takvi slučajevi su, na primjer, radnje koje ugrožavaju zdravlje i bjezbjednost građana i društva ( kriminalne i terorističke radnje, korupcije, itd). Izvještavanje o privatnom životu neke osobe opravdano je i ako se time sprječava da javnost bude zavedena nečijom izjavom ili postupkom, kao kada neka osoba radi određene stavi u privatnom životu, a javno ih osuđuje”.

Pravo javnosti da zna “raste” proporcionalno sa ulogom koju osoba ima u društvu, tako da posebno političari, sudije i druge osobe na javnoj funkciji, što uključuje na primjer i predsjednika Državne revizorske komisije, moraju očekivati i tolerisati veći gubitak privatnosti od običnih građana, ali opet, samo ako to ima opravdanja u zaštiti nekog javnog interesa. U slučaju da je, npr. spomenuti direktor škole bio aktivan u policici i javno zagovarao npr. uvođenje zakonske kazne za preljubu, mediji bi mogli opravdati narušavanje njegove privatnosti, ali bi i u tom, teško zamislivom scenariju, morali da zaštite identitet njegove partnerke.

Prema Krivičnom zakoniku, lice koje neovlašćeno načini video snimak kojim zadre u nečiji lični život ili takav snimak preda ili pokazuje drugima kazniće se (po privatnoj tužbi) novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine (ako to učini službeno lice u vršenju službe, tada se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti i propisana je zatvorska kazna od tri mjeseca do tri godine). U ovom slučaju je nebitno da li je osoba zaista na snimku ili ne, već to što je uopšte u opticaju snimak kojim se zadire u nečiju privatnost tako što se tvrdi da je ta osoba na snimku.

Zakonom o medijima je propisano da ako medij objavi programski sadržaj kojim se vrijeđa čast ili integritet pojedinca, iznose ili prenose neistiniti navodi o njegovom životu, znanju i sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu na naknadu štete protiv autora i osnivača medija. Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku i Zakon o obligacionim odnosnima omogućavaju da se u građanskom postupku po tužbi za zaštitu časti i ugleda dodatno zatraži od suda da odredi i privremnu zabrane objavljivanja takvih sadržaja.