Jedan od najvažnijih zadataka novinara jeste da traga za informacijama, pa i za onima koje mogu rasvijetliti ili bolje objasniti neki događaj, uključujući i nesreće, odnosno zločine, kao što je bio slučaj u primjeru koji spominjete.

Zakon o medijima propisuje da se informacije prikupljene na nedozvoljen način (na primjer, ako se novinar ne predstavi, ili se lažno predstavi i prikuplja informacije ili tajno snima sagovornika) mogu objaviti samo u izuzetnim slučajevima (u interesu nacionalne bezbjednosti, zaštite teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprječavanja nereda ili kriminala i zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva), a tajno snimanje je i krivično djelo, osim ako ne dovodi do otkrivanja izvršioca krivičnog djela za koje je predviđena kazna od pet godina i veća.

U svijetlu ovih izuzetaka bismo morali cijeniti i način prikupljanja i objavljivanja informacija i u konkretnom slučaju.

Dakle, sam postupak – razgovor sa komšijama ne predstavlja kršenje zakona, standarda novinarske profesije, niti Kodeksa novinara Crne Gore, pod uslovom da se novinari predstave svojim sagovornicima, da ne koriste tajno snimanje ili neke druge neprihvatljive metode, te da je sagovornicima jasno da će njihove izjave biti objavljene.

Novinari, međutim, često krše pravo na privatnost kada izvještavaju o situacijama koje spominjete (posebno kada su u pitanju porodične tragedije) jer, gotovo bez izuzetka, objavljuju imena i prezimena žrtava nesreća i zločina. Kodeks, u smjernici za načelo broj 8, izričito navodi da “žrtve nesreća ili zločina imaju pravo na posebnu zaštitu svojih imena” i precizira da bi otkrivanje njihovog identiteta trebalo biti izuzetak, opravdan jedino ako je žrtva javna ličnost ili ako je riječ o posebnim okolnostima.