“Slučaj kolumne Pravila bordela” je osim političkih pitanja, koja nisu predmet interesovanja NVO Akcija za ljudska prava, otvorio i nekoliko pitanja koja su interesantna s aspekta slobode izražavanja i rada institucija.
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je direktno ugrozilo slobodu medija svojim javnim tvrdnjama da je u kolumni ”Pravila bordela” autor Željko Ivanović, direktor Vijesti ”grubo prekršio ljudska prava žena”. Na ovaj način je izvršna vlast neprimjereno zašla u nadležnost medijskih samoregulatornih tijela i sudova.
Umjesto zauzimanja stava u pojedinačnom slučaju, Ministarstvo je trebalo da RTCG i druge urednike medija koji su zbog pomenute kolumne protestovali kod međunarodnih organizacija, podsjeti da se obrate nadležnim samoregulatornim tijelima (ombudsman Vijesti, Medijski savjet za samoregulaciju – MSS) ili nadležnom sudu u Crnoj Gori. Praksa da izvršna vlast objavljuje stavove o tome ko je kome u pojedinačnom slučaju prekršio pravo ili standarde profesionalne etike, nije u skladu s podjelom vlasti i demokratskim standardima i ugrožava autoritet nadležnih institucija u Crnoj Gori koje zaslužuju podršku.
Smatramo da ni Ombudsman u svom reagovanju na istu kolumnu nije odgovarajuće odmjerio ravnotežu između slobode izražavanja i prava na privatnost. Međutim, s obzirom na to da je Ombudsman samostalni, inokosni državni organ koji de jure ne spada u izvršnu vlast, on svojim stavovima ne ugrožava slobodu izražavanja onako kako je ugrožava stav izvršne vlasti.
Posle objavljivanja sporne kolumne uslijedio je protest urednika medija koji su se obratili stranim državama udruženim u međunarodne organizacije (EU, UN i OEBS). Ne osporavajući ovo njihovo pravo, smatramo da je u cilju unapređenja etike u medijima i rješavanja sporne situacije bilo svrsishodnije da su se obratili domaćim medijskim samoregulatornim tijelima, od kojih su jedno i sami osnovali. (Ombudsmanu Vijesti se do danas izvjesno niko nije obratio, a predstavnik MSS-a je prethodno javno potvrdio da se tom tijelu povodom kolumne niko nije obratio).
U predstavci smo istakli i da se RTCG, umjesto da obezbijedi objektivno informisanje o različitim viđenjima sporne kolumne i granica slobode izražavanja, ostrašćeno obrušio na nevladine organizacije i predstavnike međunarodnih organizacija koji nisu dužni da u svakom pojedinačnom slučaju i u nametnutom roku zauzimaju stav o pitanjima za čiju raspravu postoje nadležne institucije u Crnoj Gori (ombudsman Vijesti, Medijski savjet za samoregulaciju), kojima se niko nije ni obratio.
Nismo smatrali da je neophodno da na bilo koji način komentarišemo kolumnu, kao što to po pravilu ne činimo ni u slučaju drugih kontraverznih autorskih tekstova i priloga koji se svakodnevno objavljuju. Naša uloga je da doprinesemo da državne institucije i medijska samoregulatorna tijela što profesionalnije rade svoj posao.
Međutim, da ne bismo ostali nedorečeni, smatramo da Ivanovićev način izražavanja može da se ne dopada, da se smatra pretjeranim, ali da njegovo metaforično izražavanje o temi od javnog interesa u konkretnom slučaju štiti sloboda izražavanja. Zabrana snažne autorske kritike postupanja u medijima i politici ugušila bi tu slobodu koja predstavlja temelj demokratskog društva, jer pomaže da se kroz objavljivanje i sučeljavanje različitih stavova o društvenim pojavama dođe do realnog sagledavanja stanja i pronalaska rješenja.
Podsjećamo na stavove Evropskog suda za ljudska prava da sloboda izražavanja štiti i stil izražavanja autora, koji uključuje i preuveličavanje – hiperbolu, pretjerivanje – satiru, ironiju, sarkazam, metaforično izražavanje, vrijeđanje, šokiranje i uzbunjivanje, ako se radi o pitanju od javnog interesa, ako postoji neka činjenična osnova za takve tvrdnje, a ne radi se o bezrazložnom ličnom napadu (vidjeti Bilten HRA XVI – Evropski sud za ljudska prava i uvreda).
Odgovor na pitanje da li je Ivanović imao ili ne činjeničnu osnovu za svoj vrjednosni sud da je na javnoj sceni u Crnoj Gori ”sve na prodaju” i da ”važe pravila bordela” je posao za sud ili samoregulatorna tijela, ali i pravo ocjene onih koji/e kolumnu pročitaju i pogledaju objavljeni snimak nemontiranog razgovora političara i novinarke na koji je reagovao autor kolumne, kao i naknadno emitovani intervju.
Sadržaj tog nemontiranog razgovora prikazuje pristrasno ponašanje novinarke s jedne strane i kalkulacije političara sa druge. Prisnim razgovorom, savjetima i dogovorom što će novinarka pitati, a što njen sagovornik odgovoriti, ona nije zastupala interese javnosti u svojoj javnoj ulozi novinarke javnog servisa. (Npr, kada govore o NATO-u, ona bi u interesu javnosti trebalo da sazna njegov stav i pita ga zašto se o njemu ne izjašnjava, umjesto da u pripremi razgovora “savjetuje” da se drži stava “neka to prođe bez nas”. Indikativno je da se ovo pitanje u emitovanom intervjuu i nije našlo. Ogovaranje drugih učesnika na javnoj sceni takođe nije primjereno javnoj ulozi novinarke javnog servisa ni u pripremi intervjua). S druge strane, stavovi koje opozicioni lider saopštava novinarki imaju višeznačne političke konotacije koje su podložne komentarima.
Konačno, smatramo očiglednim da je autor kolumne metaforom obuhvatio i opozicionog lidera, pa se u ovom slučaju ne može ni razmatrati kršenje ”ženskih prava”, koje je Ministarstvo utvrdilo u ovom slučaju.
