Na osnovu analize pravosnažne presude u postupku koji su Zoran Piperović i Ekrem Jasavić kao supsidijerni tužioci vodili protiv okrivljene moldavske državljanke Svetlane Čabotarenko (S.Č.) zbog krivičnog djela Davanje lažnog iskaza, zaključujemo da Crna Gora S.Č. nije obezbijedila pravično suđenje, već suđenje u odsustvu koje je imalo sve elemente državnog progona žrtve zlostavljanja, primoravanja na prostituciju i trgovine ljudima.
Sudija Osnovnog suda u Podgorici, Goran Đuković postupao je očigledno pristrasno i nije obezbijedio ravnopravan tretman okrivljenoj u postupku, tako što nije izveo ni jedan dokaz koji bi joj mogao ići u prilog, nije reagovao na potpuno pasivno ponašanje njenog branioca po službenoj dužnosti (”B.L.”), nekritično prihvatao materijalne dokaze poput ugovora o njenom angažmanu u okviru trupe ”plesačica” i dopisa MUP-a o prelasku granice, koji su notorni u slučaju maskiranja trgovine ljudima, nekritično prihvatao sve izjave tužilaca uključujući i one uvredljive i omalovažavajuće na račun sudije Višeg suda u Podgorici koja je vodila istražni postupak, advokata S.Č, koje je zastupao u vrijeme istrage 2001-2003. i direktorice SŽK, u čijem skloništu je S.Č. boravila. Sudja Đuković se istakao i skandaloznim zapažanjem u presudi kako je ”nelogično” da bi crnogorski državnik mogao raskalašno živjeti ili da bi zamjenik Vrhovnog državnog tužioca mogao vršiti krivična djela kao što je posredovanje u vršenju prostitucije.
Nažalost, sudije Višeg suda u Podgorici, Miljana Pavlićević, Hasnija Simonović i Evica Durutović su u svemu podržale rezon sudije Đukovića, nisu reagovale na očigledan nedostatak ravnopravnog tretmana okrivljene u postupku i potpuni nedostatak njene odbrane, koji se na kraju manifestovao i neizjavljivanjem žalbe na osuđujuću presudu, već su našle da je neophodno uslovnu osudu okrivljenoj preinačiti na kaznu zatvora, jer se jedino tako može ostvariti svrha kažnjavanja. Iako S.Č. ima djecu koja su moguće još uvijek maloljetna, ovu činjenicu ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu primjetili u njenom iskazu, pa su je, tako, stavili u gori položaj nego npr. okrivljene za ratni zločin u Morinju, kojima su za ublažavanje kazne uzete u obzir olakšavajuće okolnosti kao što ranija neosuđivanost i maloljetna djeca.
(obje presude su preuzete sa www.sudovi.me, ali smo im za potrebe analize dodali brojeve stranica)
Očekujemo da Sudski savjet analizira postupanje sudije Đukovića i sudija Pavlićević, Simonović i Durutović u ovom predmetu, a Advokatska komora postupanje njenog člana ”B.L.”, čiji identitet sudija Đuković nije htio da nam otkrije, iako je suđenje bilo otvoreno za javnost.
Pozvaćemo međunarodne organizacije koje procijenjuju sposobnost institucija Crne Gore da obezbijede vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava – Evropsku uniju, Organizaciju za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) i Savjet Evrope – da izvrše uvid u presude Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici i provjere naše zaključke.
Pored značaja za uspostavljanje vladavine prava u Crnoj Gori, ovaj slučaj je posebno važno analizirati i zbog štete koju krivično gonjenje S.Č. i njena osuda na kaznu zatvora zbog lažnog svjedočenja mogu da imaju na suzbijanje međunarodne trgovine ljudima. Naime, ovakav razvoj događaja može samo da odvrati žrtve od pokušaja da prekinu kriminalni lanac i potraže spas u državnim organima Crne Gore, ali i drugih država u regionu. U ovom smislu posebno skrećemo pažnju na zalaganje OEBS-ove Kancelarije Specijalne predstavnice i koordinatorke za borbu protiv trgovine ljudima na primjenu načela nekažnjavanja žrtava trgovine ljudima (http://www.osce.org/sr/secretariat/121654?download=true).
Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava
Ljiljana Raičević, izvršna direktorka Sigurne ženske kuće
Maja Raičević, izvršna direktorka Centra za ženska prava
