Evropski sud za ljudska prava je danas donio presudu u predmetu Petrović i drugi protiv Crne Gore (Petrović and Others v. Montenegro, app. no. 18116/15) u kojoj nije našao povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Predmet je pokrenuo pitanje režima vlasništva u zoni morskog dobra. Podnosioci predstavke su tvrdili da im je prekršeno pravo na mirno uživanje imovine (čl. 1 Protokola 1 EKLJP), jer im nije priznato pravo vlasništva na parcelama u zoni morskog dobra, čiji je vlasnik bio njihov otac dok nije izbrisan iz katastra u korist države. Sudovi su odbili da im priznaju pravo vlasništva, našavši da otac u trenutku smrti nije bio upisan kao vlasnik, zbog promjenjenog režima vlasništva nad zemljištem u zoni morskog dobra, čiji je vlasnik promjenom zakona postala država. Ovaj dio predstavke je jednoglasno odbijen zbog nedostatka vremenske nadležnosti Evropskog suda. Zaključeno je da je do faktičkog oduzimanja imovine došlo prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Crnu Goru, a da je oduzimanje imovine trenutni čin, iz koga ne proističe kontinuirana situacija ”uskraćivanja prava” koju bi mogla da obuhvati sudska nadležnost.
Podnosioci predstavke su se žalili i na kršenje prava na pravično suđenje (čl. 6 EKLJP) zbog navodnog propusta sudova, na čelu sa Vrhovnim sudom, da odgovore na, po njima, ključno pitanje u ovom slučaju – zašto im nije moglo biti priznato pravo na imovinu u zoni morskog dobra na jednoj parceli na isti način na koji im je to pravo priznato i na drugoj, susjednoj parceli u istoj zoni, iako je njihov otac bio vlasnik obje parcele. Podnosioci su tvrdili da je na taj način država prekršila obavezu da njeni sudovi odgovarajuće obrazlažu svoje odluke i da to stvara pravnu nesigurnost.
Ovaj dio predstavke je odbijen, jer je većina sudija, njih četvoro, smatralo da ovo pitanje zapravo nije bilo ključno, jer se ticalo parcele koja nije bila predmet spora. Smatrali su da je ključno bilo to da prethodnik nije bio vlasnik imovine u momentu smrti 1997, i da su sudovi utvrdili da on, kao privatno lice, nije mogao biti vlasnik zemlje u morskom dobru na osnovu Zakona o morskom dobru iz 1992. godine, odnosno da nasljednici nisu to mogli postati ni na osnovu Zakona o svojinsko-pravnim odnosima iz 2009, koji je izuzetno dopuštao da se stekne imovina u zoni morskog dobra samo poslije stupanja na snagu tog zakona, pa su je tako stekli na susjednoj parceli, a što je nevažno za parcelu koja je bila predmet spora.
Međutim, troje sudija, među kojima i Nebojša Vučinić iz Crne Gore, nisu se složili sa ovakvim stavom, već su smatrali da ni Vrhovni sud Crne Gore nije obrazloženo riješio ključno pitanje u predmetu koje upućuje na problem pravne nesigurnosti svojinskog režima u zoni morskog dobra. Oni su, pored ostalog, ukazali da je i Zakon o morskom dobru iz 1992. godine izuzetno dozvoljavao privatno vlasništvo u zoni morskog dobra i da u predmetu nije obrazloženo zašto su podnosioci predstavke mogli, izuzetno, postati vlasnici jedne parcele u zoni morskog dobra, ali ne i druge. Istakli su i da je sam Vrhovni sud u načelnom pravnom stavu od 27. maja 2015. godine o korišćenju zemljišta u zoni morskog dobra našao da ”uslovi pod kojima morsko dobro može biti objekat privatne svojine zakonom nijesu određeni, što ostavlja brojna otvorena pitanja za praktičnu primjenu” (http://sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/6362.pdf).
Ova presuda će postati pravosnažna ako u roku od tri mjeseca ne bude odlučeno da slučaj ponovo razmotri Veliko vijeće. Tekst presude je dostupan na engleskom jeziku: http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-184670.
